Jednog davnog ljeta, netko je opljačkao moj roditeljski dom. Nakon nekoliko dana provedenih na putu, vraćali smo se kući svojoj, preplanuli, znojni i umorni, ali i sretni jer kako se kaže - svugdi je lipo poć, al' najlipše doma doć. No, čim smo otvorili ulazna vrata, primjetili smo da nešto nije u redu, a trenutak potom, imali smo što za vidjeti - svi su ormari zjapili provaljeni i isprevrtani kao da je tornado prošao kroz njih, ladice sve do jedne otvorene i izvučene iz ležišta, odjeća razbacana po čitavom stanu, tanjuri, brašno po podu, lonci na sve strane, sitnice koje uspomene znače porazbijane, slike na zidovima iskrivljene, nije ostalo ni centimetra prostora koji nije bio temeljito obrađen. Lupeži su očito znali da smo na putu, imali su vremena i vremena...

Više se ne sjećam što su nam sve pokrali, ali još pamtim osjećaj koji me tad prožeo. Nakon početnog šoka, obuzeo me strašan bijes, osjećao sam se poniženo, nemoćno, zgađeno, netko je švrljao po mojoj kući, netko je kopao prljavim prstima po mojoj intimi, netko je oskrvnuo moj dom! Da sam tada znao tko nam je to uradio, siguran sam da bih ga golim rukama zadavio. Žudio sam za osvetom, poželio sam da i on pati onako kako smo patili mi. I još gore, i još gore...

Nekoliko ljeta kasnije bio sam u vojsci. Zatekao se među nama jedan zajeban lik, lovcu Luki iz crtanog filma nalik. Uglavnom, taj tip stalno je tražio nekakav poseban tretman, nikad se nije tuširao zajedno s nama (znate ono kad vam ni pod koju cijenu ne smije skliznuti sapun iz ruke). Osim toga bio je prgav, nabusit, sklon špijuniranju i prokazivanju "onima gore".

Jednom smo se pripremali za nekakvu paradu, lupali strojaka, leva-desna-jen-dva-tri, vrlo-dobro, služimo-narodu, a on je stalno iskakao iz ritma, prduckao, srao, kvario sve što smo mi nastojali postići. Kad nam je dežurni desetar po jubilarni, dvadeset i treći put dao "ostav", popizdio sam na lovca Luku, prišao mu i rekao - pa jebote, šta ti uvik moraš bit nešto posebno, jesi li ti normalan čovječe, pa šta ti mis.....

Nisam uspio dovršiti rečenicu do kraja, a on me tako iznenadno opalio šakom po bradi da sam od siline udarca zatuterao i umalo rasuo po betonu kasarne. Nikad prije a ni kasnije, nisam od bilo koga dobio tako snažan udarac, uhvatio me "na spavanju", ma nisam se ni u snu nadao da će lovac Luka ovako reagirati. Svi su skočili oko nas, zataškali situaciju da nitko od oficira ne vidi što se dogodilo. Još onako mutan u glavi, uspio sam procijediti kroz zube - platit ćeš mi za ovo, platit ćeš, kad-tad! Mrzio sam ga iz dubine duše.



Sticajem okolnosti, par mjeseci kasnije postao sam njegov zapovjednik, svi su likovali, tapšali me po ramenima i govorili - "al ćeš ga sad jebati, hihihi, sad mu se moraš osvetiti za ono hihihi". Ipak, do kraja vojnog roka, odlučio sam da neću jebati lovca Luku, jednostavno - nije mi bio napet. U međuvremnu sam saznao da mu nešto fali "tamo dolje" i da se zbog toga nikad ne tušira sa svima ostalima. No tada više nije bilo ni važno. Imao sam prema njemu isti odnos kao i prema svim ostalima. Ali sam ga se sjetio nekoliko puta za vrijeme rata, kad je on otišao na jednu, a ja na drugu stranu i zaista, svaki put sam promislio - jebote, što ću ako mi taj lik dođe na nišan?
Srećom, nije došao. Srećom kažem, i za njega i za mene. Istina, tinjala je u meni kroz sve te godine želja za osvetom, ali kad su bojišta utihnula i miris baruta odjezdio u nepovrat - o tome više nisam ni želio razmišljati.

Osveta.

Poriv za osvetom je jedan od, ma čak i ne samo "jedan od", nego zasigurno najintrigantniji osjećaj koji se pojavljuje u čovjeku. Kad te netko jako povrijedi, najprije osjetiš strahovitu bol, a gotovo trenutno ti se pomrači um pa prije bilo kakvog razumnog promišljanja instinktivno reagiraš i poželiš uzvratiti tom zlikovcu na isti način. Ne moraju to biti posebno dramatične situacije, dovoljno je da ti netko dok voziš auto iznenada zatrubi, prikoči, oduzme prednost, pa još i psuje na tebe, a onda ti psuješ na njega, urlaš, pokazuješ srednji prst i svašta nešto još.

Vratiš mu milo za drago. O bože, čini mi se da u svim našim jezicima ne postoji licemjerniji eufemizam od toga "vraćanja milog za dragog". Jer niti će njemu milo, a bogme ni tebi drago.
Zapravo, na principu osvete počiva čitavo ljudsko društvo. Čak i kad osveta nije refleksno uvjetovana, incidentna, uvijek se nađe netko, bilo pojedinac, bilo institucija, tko će vlastitu želju za osvetom zamaskirati pod krinkom pravde. Prijestupnicima će se uskratiti život, sloboda, ugled, imovina, jer za zlodjela koja su počinili oni moraju "platiti".

Tanka je granica između poriva za osvetom i čežnje za pravdom. Dokaza za tako nešto je bezbroj, dovoljno je pročitati bilo koji članak u crnoj kronici pa ispod njega komentare gnjevnih čitatelja. Čak i više od samog zločina još mi je jezivije čitati i slušati na kakve bi sve načine, inače mirni, pošteni i pravdoljubivi građani kaznili počinitelje krivičnog djela. Jedni bi ga nabijali na kolac, drugi bi ga bacili s desetog kata, treći bi ga pržili u vrelom ulju, četvrti bi ga pet puta ubili. Nevjerojatno kako se mašta rasplamsa kad nekoga treba mučiti. Mašta, opet kažem - poštenih i mirnih građana koji ne bi ni mrava zgazili već samo žele primjerenu kaznu za nitkova. Linč razjarene gomile.

Stoga nije ni čudno da je povijest življenja na ovim prostorima nalik na neprekinutu krvnu osvetu. Jer mi pamtimo sve, tko je koga, kada i zašto. Tvoj dida je ubio mog dida, a moj dida je ubio tvog dida, svatko od nas ima barem sedam-osam didova koji su časno izginuli od ruke dušmana. Pa ćemo se i mi danas, još jednom u ime prapredaka dobro poklati i njegovati kult osvete.

Pritom, priglupi i primitivni kakvi već jesmo, najčešće zaboravljamo da činom osvete nismo zadovoljili pravdu već samo stvorili novo sjeme zla. A to sjeme nevjerojatno je otporno, može preživjeti pedeset godina bez vode, bez sunca i topline. Uz sve to, ima izrazito velik postotak klijavosti. Svjesni smo da se nikad nećemo dogovoriti oko toga "tko je prvi počeo", a nikad se ne pitamo zašto upravo mi ne bi ostali zapamćeni kao oni koji su prvi prestali.
Valja nam se jednom izdići iznad svega i zaustaviti ruku osvetnika u trenutku kad krene u zamah. Jer putevi dobra i zla nedokučivi su našem umu. To je veliki misterij života. Niti će se naše dobro, niti će se naše zlo uvijek vraćati istim putem kojim smo ga poslali u svijet.

Ne znam je li to karma, sudbina, ne želim uopće tražiti ime za tako nešto, ali sam shvatio da su mi sve gluposti koje sam učinio tokom života stigle na naplatu. Znao sam biti ohol, znao sam biti grub prema slabijima, znao sam se izrugivati, znao sam potcjenjivati neke ljude, znao sam biti takva budala da me i dan danas sram. I zanimljivo je, ali i pošteno da ti se sve to vrati kao bumerang i to u trenucima kad najmanje očekuješ. Samo te zvekne po tjemenu, ali boli jače nego onda kad te onaj bezmudi Luka opandrčio pred cijelim strojem vojnika.

Danas znam da je svaka osveta besmislena, i odmahujem rukom na izreku kako se "osveta mora servirati hladna". Ne, osveta se ne smije servirati ni hladna ni topla, ali vjerujem da osvetu čak i nije potrebno duboko zakopavati i praviti se kao da ne postoji. Osveta je izazov za svakog od nas, osjećaj kojega moramo nadvladati. Moramo to naučiti. Jednostavno je, ali nije lako.