Kad god vidim sirotog Rajesha Koothrapalija kako s nula promila u venama zanijemi pred predstavnicama ljepšeg spola, dok mu u isto vrijeme velike tamne indijske oči govore da bi ih smazao dok kažeš Big Bang, iskreno suosjećam i potpuno se poistovjećujem s njim. Ne zbog toga što bih se u društvu djevojčadi slično ponio već zato što osjećam da i sam patim od neke vrste selektivnog mutizma.

Priznajem, imam problema s određenim riječima, bolje reći s izgovorom tih riječi. Mada ih osjećam i gotovo da ih mogu opipati tu negdje između pluća, bronhija i dušnika, uvijek za dana od megdana, one zaglave i nikako da prijeđu preko nepca. Daleko od toga da su to komplicirane riječi zaštopane suglasnicima, sibilarima ili pak kombinacijama žbrgnj i frflj, radi se o posve jednostavnim, skoro pa prostim riječima.

U ono vrijeme kad smo ljeta provodili bosi, crni i znojni, roditeljica bi mi često znala postavljati nemoguće zadatke.
Točno je vidim i sad kako u skromnoj čiovskoj kužini ispunjenoj mirisima kokošje juhe ekvilibrira s poklopcima, tečama i loncima. I ko za vraga, uvijek bi nešto pofalilo. Onda bi mi ona rekla – ajde skokni do tete Tonke i zamoli je da ako ikako može posudit malo manistre za juvu.
Ili – trkni do babe Cvite i zamoli je da ti stavi u ovu čikaru pinku oštrog brašna. Reci joj da ću vratit odma sutra!

To me užasno nerviralo. Mislim – to oštro brašno. Čovječe, čim izgovoriš – oštro, odmah pomisliš na nešto solidno, metalno, bljeskavo, nešto špicasto, što reže, ubada, prodire... Pa kako onda brašno može bit oštro? Mislim kako, šta, jel 'se možeš porezat na to oštro brašno dok ga prosipaš po stolu?

Uglavnom, ja bih otišao s tom čikaricom najprije kod tete Tonke i fino zamolio: „Rekla je mater da nam date malo manistre za juvu.“ Onda bih s drugom čikaricom preskočio zidić koji je dijelio našu teracu od kuće u kojoj je živjela baba Cvita i opet učtivo zamolio: „Rekla je mater da će sutra vratit oštro brašno ako nam ga danas date!“

S obilnim plijenom bi se vratio u roditeljski dom i materi rekao – „na“.

Šta su rekle?
Ništa.
Jesi li ih lipo zamolija?
Jesan.
Jel' sigurno?
Je.

Ista se priča ponavljala bezbroj puta. Ogromna većina mojih molbi započinjala bi sa „rekla je mater da...“ I koliko god mi je puta staramajka rekla – sinko, kad uđeš ljudima u kuću, reci da je mama ZAMOLILA, čuješ li me, ZAMOLILA da nam posude to i to.

Pa to svaki put i rečen, ma daj mama ne gnjavi me – samo bi pokupio masku i peraje i otrčao do malog mula ispod „Duhanke“.

Godinama kasnije, taj mi je feler ostao. I kroz školu, jednu, drugu, treću i kad sam se zamomčio pa se počeo pipkat sa curama u škuribandama, osjetio sam da je malo nezgodno prelazit na konkrevetne stvari s onom „znaš, rekla je moja mater da mi daš...“

Trebalo je konačno ZAMOLIT (ne samo u škuribandama) i usvojiti tehniku izgovaranja jednostavne kombinacije – MOLIM TE.

Ali ne, nikako iz sebe izbacit onog tvrdoglavog dalmatinskog tovara – ma da ne bi, šta ja iman koga molit, neću ja nikog molit, ako će mi dat nek mi da, ako neće – svo zlo s time.
Nakon što sam stotinama puta udario glavom u zid a malim u ključanicu, razmišljao sam, razmišljao i konačno s debelim zakašnjenjem shvatio da prava riječ u pravom trenutku može čuda napraviti.
Ipak, s riječima treba znati. Riječi ne smiju biti isprazne. Ako se (pre)često koriste onda postaju poštapalice. Postaju bezvrijedne.

Danas smo jezik izmrcvarili, opteretili bezbrojnim pravilima i ograničenjima, pretvorili ga u nešto neprepoznatljivo, kao kad more izbaci na plažu truplo nepoznate životinje iz dalekih dubina. Poslušajte samo riječnik kojim se koriste naši dični gradonačelnici, koje su to frazetine za izrigat se – iznaći ćemo mogućnosti, ishoditi dozvole, ustvrditi činjenice, podmiriti obveze, u dogledno vrijeme... Govore, govore, a ne kažu ništa.
Nekad smo slušali priče u kojima su likovi katkad koristili čarobne riječi – abrakadabra, hokus-pokus i sve tako nešto zapleteno, zakučasto, uvijeno.
A čarobne riječi su tako jednostavne – molim, izvoli, oprosti, hvala.

Ali kao da smo ih zaboravili i ostavili u onim danima kad smo preskakali zidiće djetinjstva i htjeli- ne htjeli, učili razgovarati, komunicirati, smijati se pa i svađati se, sa starijima, s mlađima, sa svima. Bili smo upućeni jedni na druge, živjeli smo jedni za druge, a ne jedni pored drugih. Danas smo previše često uljuljkani u samoljublje i samodopadnost. Zar nije u najmanju ruku čudno da u vremenima kad nam je tehnologija komunikacije postala svemirska – mi više ne znamo izgovarati riječi? Čemu riječi ako se možemo sporazumijevati kraticama i smajlićima? Druga su vremena, drugi običaji, valjda to tako treba biti. A možda i ne mora...



E da, rekla je mater da mi možete posudit komentar na ovaj post ako slučajno imate kojega viška. Vratit ću ga o'ma sutra.