Kad bura zaurla preko planine i siječanj posječe stupnjeve u termometru onako svojski do panja, čak i ispod toga, tada proradi onaj valjda prirodni instinkt da se skupiš, stisneš, začahuriš, da se uvučeš u nešto poput vreće za spavanje i jednostavno čekaš da sve to prođe. Mada se mi ovdje uz more ne možemo pohvaliti spektakularnim minusima, i gotovo da s nekom dozom srama percipiramo brojke iz Sinja, Gospića ili Parga kraj Čabra ('ebote taj Parg kod Čabra mi toliko egzotično zvuči da ću ga morati jednom potražiti čisto da se uvjerim je li stvarno postoji ili je tek puka radijska izmišljotina), uglavnom što sam ono htio rijet, a-ha, dakle, iako se ti minusi kod nas kreću onako ćipo oko jedan i po, s radošću smo prihvatili umotvorinu meteo-frikova koju su nazvali skoro pa pjesničkim imenom – osjet hladnoće.
Kao, veći je osjet hladnoće uz more kad je minus dva i kad dere bura nego primjerice u Konjščini kad je minus deset a duva bonaca. E, tu smo mi jaki, džaba vam brojke moji kontinentalci, one su samo naizgled egzaktne, slaba vam je to utjeha, kad nikad nećete imati ovaj naš osjet hladnoće.



Apropos vreće za spavanje, ne razumijem zašto još nisu izmislili vreću za buđenje, hoću reći – za hodanje. Ono, da bude ista kao vreća za spavanje, s perjem i kapuljačom, sve kako spada, samo da nije ravna kao tub, već da ima nogavice i rukave i da se u njoj možeš slobodno kretati i izlagati vjetrometini. Mislim da bi to bilo sjajno obrambeno oružje u borbi protiv ozloglašenog osjeta hladnoće.
Čujete li vi ovo ozloglašeno izlaganje, to gl-gl, grgolja kao iz neispravnog radijatora u tvornici žarulja.

U svakom slučaju, moja je deviza da kad stisne smrzajica, ne vrijedi ti zagrijavati zrak svuda uokolo (zraku će biti svejedno,a tebi neće biti ništa ugodnije), već moraš potaknuti svoje tijelo da te grije iznutra. I to molit ću lijepo ne kuhanim vinom, sarmama ili kobasicama sa senfom, već korištenjem vlastitog – homotermalnog izvora topline. Pa božemili, ako naše tijelo već proizvodi samo od sebe nekih trideset i šest stupnjeva, zašto ih ne iskoristiti u humanitarne svrhe?



A nećemo ih moći iskoristiti stajanjem na mjestu već – mrdanjem i gibanjem, naprijed-natrag, gore-dolje i kružno. Cirkuliranjem. Što bi bila nekakva kombinacija cirkusiranja i bicikliranja. Opće je poznato da ljudi s boljom cirkulacijom isijavaju više topline. Možda bi se moglo organizirati da ovi dobri cirkulatori, 'odaju okolo i pozitivno utječu na ove druge, vazda-smrznute. Zagrljajima primjerice.

Naravno, mora se voditi računa o kompatibilnosti. Nije svatko stvoren za zagrljivača, a bogme i za onoga koji će biti zagrljen. Možda već i jesi talentiran zagrljivač, ali ne mora značiti da ćeš baš svakog moći uspješno zagliti. Ovisi to o visini, težini, obimu ruku, ramena, grudnog koša...
Poznajem jednu divnu djevojku koju obožavam grliti. Zanimljivo, nas dvoje se nikad nismo ni poljubili, nikad ništa nismo „imali“, ali svakog puta kad se vidimo, grlimo se ko blesavi. I bude nam super.

Ajooooj, gledam ove slike koje sam pripremio za današnji post, a kud ću br'te s njima kad mi je tekst odlutao skoro do predziđa Špičkovine.



A zapravo, htio sam naglasiti kako se i u ovim studenim danima može naći puno ljepote i uživancije, samo se treba pokrenuti. More nikad tako lijepo ne miriše kao sredinom siječnja, a varljivo sunce mami i poziva na nove avanture. Zvukovi oko nas, toliko se reduciraju, da osim huka vjetra čuješ jedino otkucaje vlastitog bila.



I tako prolazeći kroz makiju i garig, crniku, mrču i smrič, dok te ovo R bocka kao nečista savjest, popneš se do neke uzvisine, nađeš skrovito mjesto u zavjetrini pa gledaš to zapjenjeno more i pogledom preko pučine tražiš barem jedno jedro, barem jednog hrabrog moreplovka koji bi se odvažio broditi i boriti s ovim refulima. M'da, znam za jednog takvog ludaša, ali njegove jedrilice burdižaju jedino u paralelnom svemiru. A kakvi vjetri tamo pušu – to zna samo on. A i to kako kad i kako gdje.