Prije nekoliko dana sva sredstva javnog zaglupljivanja objavila su senzacionalnu vijest – američki predsjednik Barack Obama (opet) je zaplakao!
Što je posebno zanimljivo, Barack rečeni Obama nije to učinio prilikom audicije za jednog od glavnih likova nastavka serije „I muškarci plaču“, već za vrijeme govora u kojem je apelirao kako na građane tako i zastupnike u Kongresu za uvođenje novih mjera koje bi značajno postrožile dobijanje dozvola za posjedovanje i nošenje oružja.

Za vrijeme obraćanja javnosti, emotivni se Barack prigodno prisjetio dvadeset i osam žrtava pokolja koji se dogodio u prosincu 2012, u osnovnoj školi u gradu Newtownu. "Svaki put kad se sjetim te djece, (a stradalo ih je čak dvadeset i dvoje) razbjesnim se", rekao je pred okupljenom svitom, i ne pokušavajući zaustaviti suze.



Predsjedničke suze očito se nisu dojmile najvećeg dijela članova Kongresa koji su dva dana kasnije, glatko odbili Obamin prijedlog. Out of kveščn, poručili su uvrijeđeni predstavnici najvišeg zakonodavnog tijela. Nitko ne može, nama dičnim sitizen of junajtid stejts, ograničiti, a kamo li zabraniti ustavom zagarantirano pravo da se branimo. Tou jest da upucamo svakog tko pokuša ugruoziti naš tjelesni i moralni integritet. Nošenje pucaljki širokog spektra djelovanja je dio naše kalčr i stila života. Toučka!

Nemam namjeru dalje drviti o oružju. Likovi koji obožavaju oružje i tako ne zauzimaju bogzna koliko visoko mjesto na mojoj ljestvici vrijednosti. Ovdje mi je daleko zanimljiviji plač.
Stručnjaci za komunikacije, precizno su ustanovili da je predsjednik Obama za vrijeme svojih mandata, čak osam puta zaplakao u javnosti. Posljednji put prije ovog, dogodilo se nedavno na koncertu dok je slušao dirljivu izvedbu Arethe Franklin. Pri tom, napominju oni, nije se radilo o glumi, predsjednikove suze bile su iskrene.

Kao što se iz uočenog dade primjetiti, i predsjednici plaču. I to je sasvim u redu. Ljudski. Štoviše, i predsjednicima se može dogoditi da pate zbog zatvora. S druge strane, ponekad nekontrolirano prduckaju, gdjegdje ih uhvati i proljev. Tu i tamo bude im muka nakon napornih koktel-partija pa se jadničci ispovraćaju između grmova šimšira na strogo kontroliranoj jutarnjoj jogging stazi.

Ipak, drznut ću se promisliti da Obama prije koji dan nije plakao zbog ubijene djece u Connecticutu. Ne kažem da mu nije žao, sigurno jest, ali ne mogu se oteti dojmu da je zaplakao zbog nečeg dugog – osjećaja nemoći.
Znam već, upitat će netko, može li najmoćniji čovjek svijeta kmečiti zbog vlastite nemoći? O, i te kako može. Muškarci rijetko plaču, al' kad plaču, čine to zbog tri razloga – iznenadnog gubitka, povrijeđenog ponosa ili osjećaja nemoći. Kad moćnik upozna ne-moć, to mora da je strašno.

Amerikanci, općenito uzevši, brižljivo njeguju kult predsjednika. Faraon u starom Egiptu bio je jadni mali miš u odnosu prema američkom predsjedniku. To je osoba kojoj se vjeruje bez zadrške. U mnogim filmovima katastrofe, kad se čini da smo svi nadrljali i da nam pomoći nema, na sceni se pojavi prigodno zabrinut, ali nadasve staložen lik predsjednika koji u najdramatičnijim trenucima vuče samo njemu svojstvene poteze. Odbija napad vanzemaljaca, skreće meteorit koji prijeti udariti negdje između Baltimora i Philadelphie, pomaže suzbiti širenje virusa koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Nema tog zadatka, kojeg američki predsjednik nije sposoban riješiti.

Kažete, ma to je tako samo u filmovima. O da, haujesno! Prezident je ipak samo glumac, bolje reći, jedan od glumaca, ali tko režira, tko piše scenarij, tko drži mikorofon, tko regulira svjetlo i tamu, tko? Iluzorno je pomišljati da iti jedan čovjek ma koliko sposoban bio, može biti toliko snažan, pametan, upućen i dalekovidan da uspijeva ne samo rješavati najzamršenije probleme već i spoznati granice vlastite moći i nemoći.

I toga je Obama svjestan. I zato plače. Jer je dovoljno pametan da shvati kako sistem funkcionira. I ne vrijedi ništa, jer kad god udari snažno šakom u stol, zaboli šaka Baracka, a stol jednostavno - zabole.

President of d junajtid stejts taj vrhunaravni superjunak, nije ništa drugo nego simbol, figura ništa značajnija od snjegovića kojega će sutra otopiti južina na ledini ispred Doma kulture u Bršljanovcu donjem.
Ostat će samo mrkva, tri crna dugmeta i probušeni lonac u kojem se više neće skuhati ni pura ni popara. Zašto plačeš Barače? Ti ćeš u penziju, a nama je i tako svejedno.