Već nekoliko godina uzastopce, nekako istodobno s prvim vrućinama, na moj radni stol doleprša novi projektni zadatak. Pojavi se niotkuda, leluja neko vrijeme zrakom poput guščjeg pera pa sve kao da neće, spusti se na prazan ekran i reče - HITNO JE! Koliko hitno? Najhitnije!

Oj robijo teška li si, pa di ja to radim, na hitnom kirurškom ili na škveru? Srećom da imam uviđavne rukovoditelje. Oni uvijek nađu prave riječi ohrabrenja - slušaj prika, to mora bit spremno tip-top tako da se početkom devetoga miseca, kad se ljudi vrate s godišnjih, može odma počet radit.
Ma divno, super, kad se ljudi vrate s godišnjih? A kad ću ja na godišnji?
A jeb'ga, tako ti je kako ti je.

I kad malo bolje pomisliš - u pravu su. Naravno da su u pravu, šefovi su uvijek u pravu. Moram bit sretan što imam radno mjesto, svoju kućicu, svoju neslobodicu. Ko je to vidija bunit se, a pogledaj kako je tek drugima? Ljudi kopaju po kontejnerima. Dica u Africi gladuju. A ti se buniš šta ne možeš na godišnji. Ma vidi borati fine guzice, on bi u sri' lita na godišnji. Ajde muči tu i radi.

Dooobro, mučat ću i radit ću. I to s velikim zadovoljstvom. Kažu da je u svemu što radiš najvažnije imati motiv. Motiv pokreće svijet. Daju mi mudre savjete. Kao - pokušaj vizualizirati što ćeš sve sebi moći priuštiti kad dobiješ plaću za svoj rad. Pa onda vizualiziram.
Mislim, meni to vizualiziranje zaista dobro ide. Nemam s tim problema. Dapače. Uf drage moje, da samo znate što sam ja sve do sada izvizualizirao dok sam, jelte, hm... Ček ček, izgleda da sam nabasao na misaonu stranputicu. Vraćaj se, dok ti je na vrime!

Vizualizacija dakle. Eto, već vizualiziram kako ću sa slijedećom plaćom moći sebi priuštiti predivne stvari, recimo račune za vodu, struju, internet, MAX TeVe, dodatni besplatni sportski paket kojeg plaćam osamdeset kuna maspater besplatnu, mobitel od jedne kune kojeg plaćam stodvajstipet kuna, i tu vam maspater, kruh pun aditiva, mlijeko s planinskih pašnjaka koje nikad pašnjak nije vidjelo a kamo li planinu, kavu, manistru, rižu, kus-kus, deterdžent, toaletni papir... A di je još komunalna naknada, doprinos za oborinske vode, pristojba za nepristojne misli, porez na budale, prirez za poštenu inteligenciju, taksa za neiskorištene taksi usluge... Jesam li vam rekao da meni ova vizualizacija dobro ide?

Sve je lakše kad je radna atmosfera poticajna. Preko velikih staklenih prozora pogled mi puca na rivu, kulu Kamerlengo, luku i marinu u kojoj neprestance doplovljavaju i otplovljavaju brodovi.
Svi koji mi dođu u službeni i skoro pa prijateljski posjet, obavezno mi kažu - imaš savršen pogled.



O da, kažem im ja, savršen je pogotovo u trenucima kad moraš pripremit podatke za konačno rezanje i formiranje korugiranih pregrada, a tamo preko prozora, samo dvadesetak koraka dalje, šeću se preplanule gologuze nautiča-orke. Pa sad brajko, budi ti koncentriran na korugirane pregrade!
I naravno, super je raditi kad je vani plus trideset i pet. A unutra fino, ugodno, rashlađeno klima-uređajem iz vremena Richarda Nixona. Jest da malo slabo hladi, ali zato drnda i buči ko lokomotiva iz Perkovića. Kad ti svakog radnog dana osam sati pored glave zvrnda čudovišna kutija koja svoje ime opravdava time što se doista klima toliko da samo pravim čudom ne ispadne na pod, tada ne možeš ni pojmiti kakvo te blaženo stanje preplavi kad je u petnaest nula dva, ištekaš iz struje.

Izbezumljen vibracijama koje mi remete misli, svratio sam jučer do dežurnih trudbenika iz službe zaštite na radu pa ih zamolio neka mi izmjere razinu buke.

Gledali su me blijedo, kao da su večer prije progutali kuglu sladoleda od salmonele.
Rekli su mi da oni taj uređaj za mjerenje buke štolijeveć - nemaju, ali da mi mogu posuditi jedan čepić za uho.
Jedan? A šta ću s drugim? Žao nam je - rekli su mi sažaljivo zaštitari rada - imamo samo taj jedan, kombinirajte malo na jedno, malo na drugo uho.
I tako, s čepićem ili bez njega prođe još jedan radni dan u srcu ljeta. Dođeš doma s glavom punom praznine, pa se obraduješ kad shvatiš da je bolja polovica dana pred tobom. Samo što te ne doziva iza trosjeda - iskoristi me, iskoristi me!

Zapravo, sve bude dobro dok ne završiš s ručkom. Ima ona jedna reklama na televiziji u kojoj kažu - kad si gladan, nisi svoj. Kod mene je malko drugačije. Imam osjećaj da kad sam sit, nisam svoj. Ma dobro, nisam ni inače baš sav svoj, ali nećemo sad o tome.
Uglavnom, dovoljno je da se nakon ručka samo pinku, ma samo na pet minuta, zavališ u fotelju, rekapituliraš dan i mislima katapultiraš na neku skrovitu plažu, daleko od svih. A kad ono - zahvati te neka slabost, obamrlost, ruke bi htjele jedno, noge drugo, srce sasvim nešto treće, a na vjeđe se spušta teret od dvadeset tona po kvadratnom centimetru. Pred tobom, kao u bunilu, počnu se miješati slike, pojavljuje se neki zdepasti Poljak kreštavog glasa s kuhačom i rasponom ruku od tri metra, pa onda lik iz šahovskog komentara, i taman kod male rokade crnog odnekud se pojavi nova figura, danska mačka koja bi opet htjela bit premijerka.
Pa kažem samom sebi - samo ću malo sklopit oči, samo malo, samo malo...



I da, već sljedećeg trenutka otvaram oči, ali gdje li sam, sve je mutno, nema više danske premijerke na ekranu, nema više ničega osim teškog, sparnog popodneva, i vrelog zraka koji se usidrio kao oblak iznad Vrdova.
Budim se u goloj vodi, ribice mi plivaju oko očiju, ali nisu zlatne već boje kiselog kupusa. Izgleda da se i sat na zidu pokvario, kazaljke pokazuju da je već prošlo šest, a maločas je bilo... koliko ono, ma nije ni četiri...

Popodneva su najgora, ta pasja ljetnja popodneva koja pokušavaš pobijediti i preživjeti. Uhvati te panika kad shvatiš da ti u magnovenju odmiče još jedan dan kroz kojeg si samo bauljao, a nisi ga ni živio.

Shvatiš da je nečastivi ukrao šalu pa zgrabiš par sitnica, šlape, cvike i šugaman, bježiš negdje daleko, negdje gdje nema buke automobila, gdje nema zujanja vodenih skutera i prodavača kuhanog kukuruza, samo šum valova i miris maestrala kroz krošnje borova.
Negdje gdje poznaš svaki kamen, svaku škrapu, svaki cvijet.
Negdje gdje možeš mirne duše reći - ovo je moj svijet.