Gutao sam kilometre halapljivo kao palačinke. U brazdi iza petih vrata ostali su Šibenik i Zadar, nad masleničkim dvomostovljem vladala je tišina, sunce je bacilo sidro nasred neba, a da sam zaista na putu, shvatio sam tek kad sam zavrnuo onu jaku, duboku uvalu između Rovanjske i Modriča. Sad počinje ono pravo. Cesta je bila prazna, bez puževa koji iza sebe naslažu kompoziciju dugu kao unproforov konvoj. Odgovaralo mi je to, odlučio sam ubaciti mjenjač u easy mode, nikud mi se nije žurilo, štoviše, primjetio sam da ukoliko doslovce pratim znakove ograničenja brzina, komodno mogu voziti i bez kočnice. Poučno saznanje, ali ipak brzo dosadi.

Ponio sam košaricu za doručak u travi, u njoj nastanio dvije jabuke s košticama, pitu sa sirom i tamnu čokoladu s brusnicama. Između ostalog. Zamolio sam ih neka budu pristojni i da se ne svađaju međusobno. Ipak smo na putu. Nadao sam se da ću do Karlobaga naći neko zgodno mjesto za raspostrijeti dekicu, uživati na suncu i brojati ovce preko kanala. Eventualno se probrčkati. Odabrati mjesto, štono bi se reklo, po vlastitom nahođenju. Bože glupe li riječi - nahođenje. Možda upravo zbog toga što mi je ta riječ parala uši, nahođenje mi baš i nije polazilo od prve. S rukama na volanu a pogledima prema moru, uključio sam radare za otkrivanje pristalih mjesta. Gledaj onu uvalu! Hm, obale su prestrme. A onu? Hm, škrape su previše tamne. A onu? Bolje ne, tamo već nekog ima.

Tako sam zbunjen vlastitim nahođenjem propustio Karlobag, namignuo Ribarici i pokušao zavesti Cesaricu, a onda mi je na um pala sjajna zamisao. Spustit ću se do Jablanca, ubavog mjestašca s malom lukom iz koje je sve donedavno isplovljavao trajekt za otok Rab. Nikad nisam bio na Rabu, sramota baš, a u Jablancu samo jednom. I to je sramota. Nikad se nema vremena. To je najveća sramota. Čitav život nemaš vremena za vrijeme u kojem živiš.



Trajekt i dalje plovi za otok Rab, samo ne iz Jablanca već iz par kilometara udaljene Stinice. Komodnije je kažu. Dobro, vjerujem im. Bez obzira na to, mislio sam da će me u Jablancu dočekati gužva, žamor, ljetna vreva, sezona samo što ne pokuca na vrata. Kad ono - ništa od toga. Gotovo mi je bilo neugodno što sam poremetio savršeni mir. U luci miruju barke, ili pjesnički - zibju se kajići. U dnu uvale lijepa crkva s kampanelom. Na punti hotel, čini mi se da je zatvoren. Na plaži ispred hotela tek dva ježinca. Zijevaju od dosade. Još nikoga nisu uboli ovog ljeta. I komarci se žale na sezonu. Lani je kažu, bilo bolje.



Tražio sam jablane u Jablancu. Nisam ih našao. istina, ne sjećam se jablana ni u Jablanici pored Neretve, a bogme niti u Jablanu kod Vrbovskog. Očito postoji neka tajna veza. Odnekud sam saznao da je drevno ime Jablanca - Ablana.

Zvuči kao glavna junakinja nekog stripa. ali zapravo taj naziv seže još iz rimskog doba. Otkud kraljica Ablana? Hm, pa zar se gore na Velebitu, točno iznad Jablanca, ne nalazi prijevoj zvan Alan? Tada bi, barem po mojoj logici, mjesto ispod Alana bilo - od Alana, dakle ab Alana ili jednostavno - Ablana. Ako buncam, zanemarite, ali ne bih rekao da je to potpuno blesava teorija.

U svakom slučaju, da je Jablanac ostao Ablana, danas bi zauzimao prvo mjesto na abecednom popisu naseljenih mjesta u Republici Hrvatskoj. Možda bi tada ovdje živjelo više ljudi. Ovako dolazak samo jednog turističkog autobusa, udvostruči broj čeljadi koja se vrzma u uvali.



Premda nisam imao vremena na bacanje, želio sam skoknuti ili barem otškrinuti vrata Zavratnice, slikovite uvale tik do Jablanca. Tik tamo tak ovamo, skakutajući i drobeći sitno kamenje pod potplatima, prenuo sam iz drijemeža trojicu mladića koji su se ispružili na stijenama. Putuju vespama prema Biogradu. Znam, primjetio sam stotine vespi kako voze prema jugu. Odakle su, pitam ih. Iz daleka, kažu. Ništa, sretan vam put. Također.



Zavratnica je čudesna i nije je preporučljivo obilaziti zavrat-zanos. Potrebno je zastati, primiriti se i stopiti s njom. Pogotovo ovako, dok nema nikoga.
Ako ne računam onog barbu koji čeka iza jedne stijene kao zapeta straguša, iskoči pred tebe i kaže - hop - dvadeset kuna! Calen bite.
Zašto dvadeset kuna?
Zaštićeni krajobraz!
A-ha, tako dakle, i ovdje za obraz naplaćuju zaštitu...



Premda je sunce ubacilo u četvrtu brzinu, gore iznad Velebita, namrgodilo se nebo, počelo je tutnjati s visina i ječati iz dubina.
Stoga sam se odlučio na skraćenu turu, nezaštićenu naravno, pa se usput popeti do vidikovca s kojega se pruža lijep pogled na "Boku Ablansku" s jedne, a more i otoke s druge strane.



Sjeo sam na zidić koji obrubljuje vidikovac, mahao nogama kao da sam malo dijete i konačno mogao uživati u pitama, jabukama i tamnoj čokoladi s brusnicama. Okusi su se topili u ustima, sunce je i dalje sjalo a sitne kapi kiše koje je vjetar donosio s planine bockale su mi lice.



Trebalo je krenuti dalje. Dolje, na povratku, kad sam već bio blizu auta, prišao mi je jedan čovjek, u kasnim pedesetima, pristojno odjeven, uredne frizure, ispeglan, odlučnog stava i pitao me - Idete li prema Đakovu?

Na trenutak sam ostao zatečen, mjerkao sam ga i pokušavao dokučiti zašto me netko u Jablancu pita idem li za Đakovo, kao da je Đakovo tu iza ugla.
Ne, odgovorio sam.
Uredan lik kao da je ostao malčice razočaran, ali nije htio odustati - Jeste li sigurni da ne idete prema Đakovu?
Potpuno sam siguran.
Hm, ako se predomislite, javite mi se - pruži mi ruku i ode.

I tko zna kako i zašto, ali slijedećih dvjesto i nešto kilometara, taj lik mi nikako nije uspio izići iz glave. A bogme ni Đakovo. Nikad nisam bio u Đakovu.
Hm, da mi sad opet dođe i pita idem li prema Đakovu, nisam siguran što bih mu odgovorio.

Putovanja su sjajna stvar.