Kad god se negdje spomenu zemljopisne širine i dužine, uvijek pomislim isto - tog dana nisam bio u školi. Ne znam kako danas stvari stoje, ali u naše vrijeme, izgovor "toga dana nisam bio u školi" važio je za svojevrsnu slamku spasa kad bi te profa Šusta, onako u sebi svojstvenom gardu boksača velter kategorije, iznebuha dozvao pred ploču i rekao - pjevaj!

Istina, zemljopis mi je oduvijek bio drag, jedan od onih predmeta kojeg zapravo i ne učiš, nego ga shvaćaš i razumiješ na neki iskonski način. Naravno, takvim pristupom nećeš moći dokučiti koja je glavna industrijska grana primjerice u Taškentu ili Prijepolju (Priboj na Limu je već bio lakši slučaj - lozinka FAP), ali čim imaš kartu ispred sebe, većina informacija ti se nametne sama po sebi. Zelena boja - nizine, žito, kombajni, krave, mljekare; smeđa boja - rudnici, ugljen, metalna industrija (s metalnom industrijom nikad nisi moga falit); plava boja - more, rijeke, jezera, ribarstvo, turizam bla bla, bijela boja - planine, hladna klima, svizac, Hajdi, Milka čokolada i sve što već ide uz to.

Eh, ali te širine i dužine su mi zaista predstavljale problem. Kosile su se s mojom logikom koja je zamišljala da je širina ono što se širi lijevo i desno, dužina ono što putuje naprijed i natrag, a visina ono što skače gore-dolje.

Tako dok gledaš kartu svijeta, predočiš da je smjer istok-zapad širina, a sjever-jug visina. Dužine zapravo i nema. Međutim, logika koje mene vodi očito nije ista kao logika tog lika koji je prvi prosuo pojmove zemljopisne širine i dužine i time zagorčao život generacijama školaraca.

Nešto kasnije sam slikovito sebi predočavao da je Zemlja zapravo nalik na bačvu vina koja stoji "na nož", pa u takvom koordinatnom sustavu metalni obruči glume paralele koje su naravno široke, a drvene duge se međusobno dodiruju meridijanima pa one tako predstavljaju dužine. Zapadna širina, sjeverna dužina, prosto ko slanina.

U mojoj bačvastoj viziji svijeta, polovi su dakako - spljošteni. Tek toliko da se zna.

Srećom, za pronaći mora, rijeke, planine i doline zapravo i nisu toliko važne dužine i širine. Potrebno je samo ugraditi navigaciju u srce ( i ponešto u um) pa zaprašiti put pod noge. Ili pod gume.



Davno nisam vidio Krupu. Rijeku Krupu. Tu najčuvaniju tajnu dalmatinskog krša. Od svih rijeka koje sam do sada vidio, možda upravo za Krupu najviše vrijedi ona - tiha voda brijege dere.
Krupa se šćućurila u prostoru kojem zapravo i nema imena - iznad Bukovice, ispod Velebita, i to onog jugoistočnog dijela Planine koji bježi od mora i polako ga utapa u dubinama kontinenta. Upijajući kiše koje se cijede kroz krševito tlo kao preko gaze, rijeka Krupa tiho i samozatajno odrađuje svoju dionicu puta kao istinski vodonoša.

Ovog sam puta želio otkriti neke nove staze i poglede, prehodati blago valoviti plato između Krupe i Zrmanje pa ako bude moguće, otići skroz do mjesta njihovog spajanja. Uostalom, rijeke su najljepše u proljeće, razigraju se slapovi i bukovi kao na svadbenom slavlju. Istina, kum već pomalo kloca umornom glavom, ali mlada i njezine prije plešu raspojasano kao da znaju da više nikad isto biti neće.
Zaboravivši posve na one širine i dužine s početka priče krenuo sam vođen unutarnjim instinktom, krivudavim putem crvene boje, pjevušeći usput "ča će mi Colorado".
Nadao sam se pronaći neko savršeno mjesto na rubu kanjona s kojeg ću moći vidjeti sve. I još malo više.



Nebo boje ( i karaktera) ekspres lonca grmoljilo je iz daljine, sitne strijelčice kiše zabadale su se u obraze a ja sam molio da me puste još, još i još malo još...
Crnopac i Ćelavac već su se potpuno prekrili oblacima, a ja sam žurio naprijed osluškujući akorde u kojem su se stapali huk vjetra u krošnjama drveća i potmuli zvuk koji je dopirao iz kanjona. Drum 'n' bass sekcija je na besprijekoran način odrađivala svoje dionice.

U nekom trenutku počelo se otvarati. I nebo i pogledi. Nakon slapova Deveterca, rijeku je preskočio jedan od najljepših spomenika ljubavi - Kudin most.



Koliko je mjeseci u godini, toliko je i lukova Kudina mosta. Isklesani od sedrenih blokova, stupovi i lukovi su doslovce stvoreni iz vode bogate vapnencem. Svi zajedno doimaju se poput mosta iz dječje mašte, nacrtanog drvenim bojicama na nekom blokiću koji je ostao od četvrtog rođendana.



Nebo mi je ovog puta reklo - dosta je bilo. Ne možeš više. Doći ćeš ponovo. Lako za kišu, ali u zraku se osjećala atmosfera kao da si se zatekao u laboratoriju Nikole Tesle, a ne ovdje, u nekom izgubljenom prostoru, u nekom izgubljenom vremenu, na dodiru mašte i zbilje.



Ostala je jedna rijeka, šira od zagrljaja i duža od vremena kojim protiče.