Dok čitav napredni svijet slavi sedamdesetu obljetnicu pobjede nad fašizmom, povijesnu činjenicu u kojoj je sve kristalno jasno, ovdje, tu i tamo, stalno se pojavljuju nekakvi štakori koji žele izvrtati povijest i objašnjavati ga na svoj način - iz perspektive rupe u kojoj nema ni svjetla ni zraka, samo mraka.
Takvi likovi koji između ušiju nemaju razvijene male sive stanice već najobičniji beton, jednostavno ne mogu shvatiti niti najosnovnije pojmove o životu, čovjekoljublju, toleranciji, solidarnosti, međusobnom uvažavanju, svemu onome što je sadržano u samo jednoj riječi - antifašizam.

Jer oko svojih betonskih zidina između kojih se osjećaju sigurnima i zaštićenima, oni ne vide, ne čuju i ne osjećaju - ništa. To su ljudi sku(r)čenih pogleda, ali u isto vrijeme izuzetno samouvjereni da je njihova vizija svijeta jedina moguća. I ono što je najgore - da se upravo toj njihovoj skurčenoj viziji svijeta - svi imaju pokoravati. U svojim nastojanjima oni ne prezaju od stalnog izazivanja sukoba, poticanja mržnje i netrpeljivosti, unošenja nemira među sav normalan svijet.

Antifašizam danas ne znači slijeganje ramenima i mirenje sa mjerilima koje nam nameću likovi mračnih pogleda.

Takvima mogu samo poručiti - taj film kojega priželjkujete, nećete opet gledati. Možda jeste glasni, bučni i naprasiti, ali znajte - mi se vas ne bojimo!