Za vrijeme bloketarske revolucije onih davnih sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u pauzama između bitaka sa cementom, vapnom i šljunkom mnogi su neimari u sokolskim majicama i šudarićima sa četiri gropa preko ćelenki, nakon što bi otpili gutljaj karlovačkog znali reći - nema ti gore kletve od one - dabogda kuću gradija!

Mi mlađi koji smo se tada vrzmali oko njih pomažući im oko jednostavnijih poslova, čudom smo se čudili - kako to može biti kletva? Zar gradnja kuće ne bi trebala biti radost?
Nešto kasnije ćemo shvatiti kako to izgleda kad upadneš u žrvanj dugova, kredita, pregovaranja s meštrima, ali bilo kako bilo, tadašnji revolucionari su svoje kuće ipak izgradili.
Istina, struktura troškova gradnje tada je bila znatno drugačija. Nije se toliko računa polagalo u tričarije tipa - projekt, građevinska dozvola, toplinska izolacija, solarni kolektori i tome slično, ali su zato troškovi hrane i pića imali znatnog udjela u proračunu za izgradnju kuće.

Meštri su tada bili mali bogovi kojima je trebalo udovoljiti u svim aspektima - meštre, jel vam vruće, meštre, jel vam zima, meštre, triba li vam šugaman za otrat se, a bi li vi meštre za marendu, ribe ili mesa s gradela?
Još bi veselije znalo biti kod velikih akcija kao što je recimo nalivanje tarace. Oooo, tada bi se okupila sva sila prijatelja, rođaka, kolega, dežurnih danguba i slučajnih prolaznika. Lako za gredice, lako za armature, tri tone cementa i pet kamiona žala, ali najvažnija je stvar u tako zahtjevnom projektu bila nabavka janjaca i vina. Hej haj brigade!

Nakon napornog radnog dana, toleriralo se ako je taraca ostala bokunić conkulasta, ali su zato janjci morali biti besprijekorno pečeni. Tada bi obično započela pisma kojom bi marni trudbenici revali do dugo u noć.
Ipak, postojala je i gora kletva od one "dabogda kuću gradija", a ona je glasila "dabogda gradija kuću na otoku".




Gradnja bilo čega na otoku je zajebancija par excellance. Došao mi je tako jednog jutra susjed Grgo, pohvalio se kako je kupio parcelicu u jednoj prekrasnoj uvali na Malom Drveniku i kao eto, kad je već tu, zamolio me da mu pomognem prebaciti petsto bloketa do njegovog budućeg raja na otoku. Bit će s nama još i neki Marin iz Okruka, to ćemo mi učas, a kasnije ćemo lovit ribu, tuć prstace i tješiti usamljene otočanke.
A ja tada mlad, žilav, u šejpu prikladnom za štošta odgovorih - ihhh, šta je to pet stotina bloketa! Ajmo!



Ou je! Mislim, zaista je bilo pet stotina bloketa i nijedna više, ali...
Najprije je trebalo tih pet stotina bloketa ukrcat u bloketari na kamion. Onda je trebalo kamionom otić do Vinišća. Onda je u Vinišćima trebalo tih istih pet stotina bloketa spustit na mul. Onda je trebalo sve te silne, pas im mater blokete, ukrcat u stari drveni leut. Onda je trebalo starim drvenim leutom tri puta prijeći Drvenički kanal jer je u njega moglo maksimalno stati njih sto i osamdeset. Bloketa naravno plus nas tri mazguna. Zapravo, leut je tada više sličio na podmornicu jer smo tako nakrcani izvirivali samo pedalj iznad površine mora.

E, ma nije tu još kraj!
Zatim je trebalo sve te silne blokete, bloka im njihovog, iskrcati iz leuta na mulić u rajskoj uvali i konačno, trebalo je svih pet stotina bloketa prebaciti jednu po jednu od mulića do dvjestodvadesetipet koraka udaljene parcele moga vridnoga, dobroga i poštenoga Grge.
Sve smo to nas dvojica iznijeli jer nam se Marin iz Okruka već u prvom prelasku oceana napara slanih srdela i načunkija crnoga vina tako da od njega nismo imali nikakve koristi.
Naravno, toliko smo se satrali da nam kasnije nije više padalo na pamet ni ić na ribe, kamo li tuć prstace, a usamljene otočanke su postale još usamljenije nakon našeg dolaska.

I sva su mi ova sjećanja navirala dok sam s vrha jednog brežuljka iznad Brodarice gledao maleni otok Krapanj.



Poželio sam opet doploviti do njegovih obala, čisto da vidim je li se u ovih par godina nešto promijenilo.



I još sam pomislio što bi sve dali i koliko bi cijenu nafte napumpali oni silni šeici iz Dubaija da ispred sebe imaju jedan ovakav komadić Škrapnja, a ne da moraju izvoditi sve one makakade s nasipanjem umjetnih otoka.
Umjetni otoci - bljak!



A naš živi, prirodni otok Krapanj, grandiozan u svojoj malenosti, otok šototajera i ponosnih žena ostao je uvijek isti. I simpa i vip i musav kao tele u isti mah.





Proljetno sunce me izmamilo da još jednom prošetam njegovim obodom, osjetim onu posebnu otočku atmosferu, proćakulam riječ-dvije s mještanima, poželim nonicama dobro zdravlje i ostanem bez daha pred ljepotama novog milenija.