Kad ti prosinac pokloni osunčan dan, k tome još i slobodan, tada dilema kako ga provesti uopće nema - za "vidila" đir, navečer pir. U đir možemo odmah, a za pir ćemo lako, kad se vratimo.
Još jednom me za nogavicu povukao Hilejski poluotok, ovoga puta njegov sjeverni rub - predio Primoštena burnog i Jelinjak, brdo koje poput stražara bdije nad dubokom uvalom Grebaštice.
Za razliku od Vruje prije nekoliko dana, stijenovitog amfiteatra u kojem caruje "divlja" ljepota koja izaziva strahopoštovanje, ovdašnji krajevi izgledaju neizmjerno pitomiji, barem što se reljefa tiče. No, i ovdje je kamen okovao zemlju, zarobio je, ponegdje čak i protjerao u dubine.



Nekada dominantne, danas tek vidljive u tragovima, "prizde", odnosno prezidi, komadičci plodne crvenice obrubljene kamenim zidovima.
Ako ništa drugo, kamen se ovdje lako bere. Donekle slično kao u benkovačkom kraju gdje "raste" u pravilnim slojevima. Stoga nije ni čudo da skoro na svakom koraku nalazimo poneku bunju, minijaturna remek-djela pučkog graditeljstva.



Mada sam, istina davno, položio ispit iz statike i koliko-toliko sam načistu sa silama tlaka i vlaka, na bunjama me opet i iznova fasciniraju njihove kupole. Kako je moguće graditi tako "u suho" a da sve ne propadne, čak i nakon toliko godina?



Vještina, vještina je u pitanju. Imam osjećaj da je u današnje vrijeme, vještina nepravedno pala u svojevrstan zapećak vrlina. Svugdje se spominje znanje, znanje je moć, znanje je ovo znanje je ono, a vještinu kao da se zaboravlja.
Evo na primjer da sad imam balun u rukama i pred sobom koš. Vrlo dobro znam da se košarka igra tako da balunom moram pogoditi obruč. Ali džaba mi znanje ako moje ruke nemaju u sebi razrađen pokret, taj fini osjećaj kolikom snagom i pod kolikim kutem moram izbaciti loptu. Tako mi o svemu sve znamo šta i kako bi trebalo, ali kad se uhvatimo u koštac, vrlo brzo shvatimo - hm, nešto ovdje zapinje! I najčešće odustanemo.
A vještina, vještina može biti urođena, ali tu ne pomaže sistem copy-paste i niti spasonosne prečice, ona se stiče neumornim vježbanjem i ponavljanjem. Ali tko danas ima vremena za vježbanje i ponavljanje, tjah...

Krenuvši od doline bunja prešli smo blago zaobljen brežuljak i ugledali selo koje se zove Kalina.
Zanimljiv je ovo predio. Dokle god ti pogled doseže, trč-trč brdašce, trč-trč seoce. Dvadesetak dimova u vrh glave. Pa iza jednog takvog seoca - kilometar-dva, ne više- drugo. Pa treće, pa četvrto i sve tako. Zašto su bježali jedni od drugih, a nisu htjeli zajedno?



Hm, možda i za tako nešto postoji logično objašnjenje. U bezvodnim krajevima, naselja su se najčešće formirala u blizini - lokvi. Lokva je zapravo fenomen koji se rijetko gdje spominje. Nije to bara, još manje jezero, lokva je jednostavno - lokva. Lijevkasta udubina u kršu, često prljava, musava, blatnjava, ali unatoč svemu, lokva je značila život, jedino se tu moglo napojiti blago jer je kišnica u gustirnama vrijedila kao suho zlato.

Pa je tako, i ne htijući, kapacitet lokve određivao koliko će veliko naselje izrasti u neposrednoj blizini.
Kalina možda zvuči augmentativno, ali u sneno nedjeljno prijepodne jedva da smo vidjeli jednu bakicu koja je samo na trenutak izašla iz kuće da bi nahranila kokice. Ah da, zaboravio sam i jednog brkajliju koji je sređivao dvorište i čudom se čudio nezvanim svatovima koji su niotkuda banuli u selo.
A nas je put vodio dalje, na vrh brda iznad Kaline na kojem se isticala piramida od naslaganog kamenja. Koji ju je vrijedni neimar podigao - ne znam. Ne znam čak ni ime ovog vrha, niti njegovu nadmorsku visinu, jedino znam da je pogled od gore božanstven.



Neposredno ispod nas pružila se Grebaštica, eno tamo i bedema koji razdvaja Rt Oštricu, pogled seže dalje preko Krapnja i Brodarice sve do Šibenika i Vodica, a sa morske strane ga uokviruju otoci Zlarin i Prvić.



Zanimljivo kako iz visine sve izgleda ljepše.



Eto, sama pojava onog helikopterića na kojeg se može montirati kamera koja snima iz zraka, stubokom je promijenila svijet fotografije. Danas svaki foto manijak koji drži do sebe mora u vlastiti popis ionako skupe opreme dodati i poneki kvadrikopter ako već ne oktokopter. Čujem da neki tu spravicu nazivaju jednostavno - dron, ali molim vas, ta veličanstvena stvar nikako ne zaslužuje tako dronjavo ime.
Usrdno se nadam da će u bliskoj budućnosti izmisliti dron koji će moći podignute ljude, barem one ispod devedeset kila. Zar ne bi bilo zgodno da te takva stvarčica zgrabi i ponese u visine, slično onako kako rode uhvate bebu za pelene?
Uh, kakav bi to gušt bio, s pelenama ili bez njih...
A ništa, dok to ne izmisle, preostaje mi gaziti po šumama i gorama naše zemlje ponosne i iskreno rečeno - to mi nimalo ne smeta.



Pravo zadovoljstvo otkrivanja nečeg novog možda leži upravo u toj sporosti, bolje reći - postupnosti, pa sam tako i danas, koračajući do sada meni nepoznatim stazama pronašao, ako ništa drugo, neke nove perspektive. Još donedavno, "bogu iza nogu", ovaj kraj kao da je odlučio vratiti stari sjaj. Lijepo je vidjeti da ima ljudi koji obnavljaju stare vinograde i to ne pomodarski, meljući silne hektare površine onim čudovišnim strojevima već upravo onako kako su te vinograde obrađivali njihovi stari. Strpljivo i ustrajno.



Pa ako kaplja znoja za kaplju vina i nije bila adekvatna mjera života kakvog su sanjali, ostavili su nam u nasljeđe spomenike ljudskom trudu. Možda će doći vrijeme kad će nove generacije shvatiti da se ista zemlja ne može deset puta prodavati i da je kapljica znoja vrijedna kapljice sreće kao i to da nam je vizija boljeg života čitavo vrijeme pred nosom a mi je zbog vlastite lijenosti i komocije ne uspijevamo prepoznati.