Više se bojim mušice nego zmije – znao bi reć barba Pjero, vinar, vinogradar, povrtlar i maslinar, težaaak staroga kova, a mi dičina koji tada ništa nismo znali ali smo se voljeli praviti jako pametnima, bi mu se naravno – smijali.

Kako mušica može biti opasnija od zmije?

Vidit ćete – lakonski bi odgovorio stari Pjero.

I bome smo ove godine vidjeli. Zapravo, nismo vidjeli, ali smo se uvjerili kako jedna najobičnija mušica vulgarica može opustošiti maslinike. I to onako utiho, podmuklo, iz zasjede. Tko zna, možda smo tako nešto i zaslužili. A baš smo se bili razbahatili. Svi smo preko noći postali veliki maslinari, itali se postocima i ekstra djevičarenjem. Umislili smo se da smo pronašli idealnu biljku za našu hm... – kroničnu nepoduzetnost, biljku koja je vjerna, nijema i nezahtjevna. Kao ne treba oko nje ništa radit, samo malo pročeprkat ispod i okolo, jednom godišnje uredit frizuru, tek toliko da ne zabušavi i djeluje pristojno, a ona, ona će već dat svoje. A onda se Maslina jedne godine ofendila i rekla – e neću! I dozvala ovu glupu mušicu.

I sad zahvaljujući muvi bez glave, mi smo dobili dva – tri jesenska vikenda kad ne znamo ni sami što bi radili. Naravno da nam ne pada na pamet da odmah krenemo u obračun sa strašnim neprijateljem koji već kuje planove za slijedeću sezonu. To ćemo...tamo kad dođe vrime, ae...



I šta'š sad, nema berbe, nema marende, nema prijatelja, nema uljare, a kad je već tako – najbolje bi bilo poć malo u prirodu razbistrit glavu.

Di ćemo? Mogli bi na Trtar iznad Šibenika, tamo se nikad nismo penjali. Trtar-mrtar? Ajmo!

Mada će na prvi spomen trtavog imena tek rijetki razabrati o kojem se točno brdašcu radi, usudio bih se reći da je većina vas prozujala njegovim padinama i to preko nekoliko puta, pogotovo ako ste se vozili još uvijek nemonetiziranom A-1 Dalmatinom.



To vam je ono brdo načičkano ventilatorima koji služe za rashlađivanje Dalmacije u vrućim ljetnim mjesecima. Što to čujem, da ovog ljeta nije bilo vrućina? Pihhh, a što mislite zašto? Pa vidite da ventilatori djeluju!

Kažu knjige da Trtar ima dva istaknuta vrha, Orlovaču i Krtolin. Dakle, na jednom uzgajaju orlove a na drugom kumpire. Ovaj s orlovima je par metara niži, a onaj s kumpirima za pinku viši od 500 metara. Budući da su naši kriteriji za razgraničenje i definiranje što je brdo a što planina nešto blaži nego kod većine gorovitih zemalja, pa tako za čarobnu granicu uzimamo upravo kotu od 500 metara nad morem, tada možemo mirne duše i Trtar proglasiti planinom. Trt-trt...

No, za osvojiti tu strašnu planinu potrebno je najprije pronaći Rakovo selo (nikako brkati s Pakovim selom) i zaseok Rupići. To čak i nije jednostavno. Najprije sam samouvjereno krenuo spojnicom prema auto-cesti pretpostavljajući kako je taj odvojak „tu negdje“ pa ostao blago zabezeknut u trenutku kad sam shvatio sa da sam ga doslovno preletio. Nije bilo druge nego pronaći pogodno okretište, vratiti se do petlje i raspetljati Rupićev čvor ispočetka.

Dakle, od rotora u Rakovu selu (ne zezam se – ima rotor) slijediti oznake, vijugavom cesticom koja se širi što više ide u brdo (ni ovdje se ne zezam) proći podvožnjak ispod spojnice pa još jedan podvožnjak ispod auto ceste, doći do kraja asfalta i tu potegnuti ručnu. Zatim propješačiti par stotina metara do planinarske kuće 'Ćićo'.






Rupići su danas napušteno selo, što me iskreno začudilo, ajde još bih razumio da se nalaze negdje boguizanogu, u ljutom kamenjaru u kojem nema ni suze vode ni vlati trave ni šake zemlje, ali ovako kad im sve je na dlanu, hm...



Morat ću prvom prilikom kad se sretnemo pitati svog ratnog druga, Rupića zvanog Bužić, čovjeka čvrstog stiska i gromoglasnog osmijeha, kakva ih je to ljuta nevolja naćerala da se rasele ka rakova dica. A dobro, ako su iz Rakova sela onda je valjda to – to. Trebalo bi provjeriti što je s Pupićima iz Pakova sela...

Uglavnom, od dopadljivo uređene planinarske kuće vodi nekoliko staza, a na vama je da odaberete najmiliju. Nas je nekako prirodno odvukla ona put Orlovače, koja se dobrim dijelom blago penje uz padinu, jedino pri samom kraju treba uključiti pogon na sve četiri.

Vrh se nalazi tik pored šestog ventilatora u nizu, a osim u ugodnom povjetarcu možete besplatno uživati i u lijepom pogledu, s jedne strane na otoke šibenskog arhipelaga a s druge na doline i planine naše Zagore.





Naravno, ne smijete nikako propustiti okrijepiti se dobrim jelom i pilom, jer vam se u protivnom može učiniti da se ovi ogromni ventilatori – miču. O da, kad vam kažem, onaj šesti ima običaj otići popričati s prvim, peti s drugim, a koliko čujem, za zimskih večeri kad zbonaca, znaju se okupiti zajedno pa zaigrati na trule kobile.



Od Orlovače do Krtolina preostalo nam je, ako je vjerovati putokazima, šezdesetak minuta hoda. No, ovoga puta nam nije bilo milo militi do kumpirskoga vrha ne toliko zbog toga što bi nam takva tura predstavljala velik zalogaj, već zbog mog dragog prijatelja Lovca Luke i njegovih pajdaša koje smo primjetili u blizini kako grmećim štapovima rastjeruju nametnike u prirodi.

Stoga smo se istim putem vrnili do Ćiće, ugodno proćaskali s domaćinom iz šibenskog planinarskog društva koji je u međuvremenu otvorio kućicu, upisali se u knjigu utisaka, obećali ponovni dolazak i tako to. Sve u svemu, bila je to zgodna šetnja, istina pomalo penzionerska, ali nije ni u tr(a)čanju sve. Štoviše bila je to šetnja koje ćemo se rado sjećati u dugim zimskim noćima kad uz vatru s komina, gradele i srdele, krenu priče o čojstvu i junaštvu, a već vidim kako ćemo u trenutku slabosti zavapiti - a di nan je domaće maslinovo uuuuuuje? Enti mušicu i ko je izmislija!