Još se nije pošteno ni rasanilo, a jutro obojano glavoboljom donijelo je niz teških pitanja. Tko je popio more? Tko je pojeo susjedni otok? Kako bez gladovanja do ravnog i čvrstog trbuha? Odgovora niotkud...



Zrakom su se kotrljali valovi nezdrave vrućine, kao da je netko neovlašten za rad s toplinskim uređajima nasumice uključio svu silu plinskih grijalica. Ne kažu zaludu - bolje da te zmija ljutica ugrize, nego marčano sunce ogrije. Eto kakvi smo mi ljudi, najprije čitavu zimu grintamo kako sunca nema, i kad se konačno pojavi, samo odmahnemo rukom i kažemo - pih, kakvo li si to nikakvo, možeš ti i bolje!



Znao sam da moram hodati što duže. Kružeći obodom luke drevnog Epetiona, pogledom sam ispratio ribare koji su uspjeli pronaći izlaz iz labirinta pličina i sprudova. Poželio sam biti na tom brodu, otploviti s njima, bilo kamo...



Mahao sam, nisu me primjetili. Zaobišavši puntu koja zatvara uvalu, odjednom je zavladala tišina. Osvrnuo sam se. Sve su škure bile zatvorene, samo su vrata jedne neugledne kuće bila otškrinuta. Pokucao sam i pitao dal' smetam, a unutra me, u polumraku dočekao jedan školjkavi činovnik s onim smiješnim crnim rukavima presvučenim preko košulje boje pudinga od marelice.

Na pravom ste mjestu- kazao je.

Bio je to ured za izgubljene prijatelje. Odavno ne čuh o njima ni glasa, ne spazih ni najmanjeg traga, ni mjeseca, ni zvijezda. Kao da su nestali u prostranstvima nevremena.

Školjkavi činovnik mi pruži nekakav komadić papira, što je to, upitao sam ga, a on spremno odgovori - formular za prijavu slučaja.

Kakvog slučaja? - jedva sam izustio.

Pa, želite prijaviti nestanak prijatelja, zar ne?

Da, da, naravno, ali, znate, ja nikad nisam...

Prijavio nestanak prijatelja?

Pa da.

Onda ću vam ja pomoći, ali to će vas koštati trideset kuna.

Ajde dobro, i nije nešto pretjerano - odahnuo sam.

I trideset i pet kuna taksenih maraka!

E znao sam da mora biti još nešto, čim čujem za taj izraz "taksene marke", jednostavno ispalim na nerve. Ovog sam puta, začudo, uspio ostao pribran.
Ali sam za svaki slučaj htio provjeriti - Kako to mislite, trideset pet kuna samo za jednog prijatelja, ili za svih?

A vi ste izgubili više prijatelja?

Da.

Koliko njih?

Pričekajte malo da zbrojim, tri najmanje, ne, lažem - četiri, a da, i ove sam zaboravio, uh koliko je to već, sedam, osam, zapravo - devet.

Devet!

Da!

Je li to vaš konačan odgovor?

Jest.

Moj vam je savjet da prijavite još jednog, u tom slučaju odobravamo popust na grupe.

Dobro, eto, neka ih bude deset!

Deset izgubljenih prijatelja?

Deset!

Hmmmmmm, odmahivao je glavom klimavi čovječuljak, a ja sam postajao sve manji i nespokojniji. Pretpostavio sam da ovako kompliciran slučaj odavno nije imao.

Kad ste posljednji put prijateljevali? - prenuo me iz razmišljanja

Pa ne znam, ima tome vremena...

Tri mjeseca, šest, godinu?

Pa sad, kako s kojim, nisu svi nestali u isto vrijeme.

Nisu svi nestali u isto vrijeme - ponavljao je usporeno, dok je naliv-perom ispisivao formular.

Jeste li primjetili nešto neobično u njihovom ponašanju?

Ne, sve je bilo normalno. Samo su jednog dana, jednostavno počeli nestajati...

I više se nisu pojavili?

Nisu...



Dooobro, evo tu se potpišite, jeste li mi dali novac, jeste, okej, sad ste slobodni - reče mi.

A vi ćete sada, pokrenuti istragu? - okrenuo sam se još jednom prije izlaska iz ureda.

Ne budite smiješni, ne pada nam na pamet.

Molim!? Pa čekajte, taj formular kojeg smo ispunili, to je ipak neka formula za pronalazak, zar ne?

Može biti. Ali uglavnom nije. Sami ste ih izgubili, sami ih pronađite.



Ostao sam bez teksta. Želio sam što prije otići od ovog groznog čovjeka, izaći na svjetlost sunca, pobjeći što dalje...
Zrakom su se i dalje kotrljali valovi bolesne vrućine, ali naspram ledene atmosfere u onom glupom uredu, ovo je bila prava blagodat.

Putem sam sreo jednog nepoznatog čovjeka. Gledao me upitno, prišao mi i gotovo šapćući pitao - molim vas, imate li možda trideset i pet kuna taksenih maraka?
Nisam mu ništa odgovorio, samo sam ga zagrlio. Otišli smo na pivo.