Tradicionalnim pohodom prema Debelom brdu, najzapadnijem mosorskom tisućnjaku i to upravo na blagdan Sveta tri kralja, svečano se i neradno obilježava početak još jedne planinarske godine. Kad se neka manifestacija održava već četvrt stoljeća pa još iz godine u godine raste kako brojem tako i žarom sudionika, onda mi se posve logičnim čini uputiti ispričnicu skijašima-skakačima u Bischofshofenu, a prihvatiti srdačnicu mojih planinara i pohitati prema Mosoru.

No, nije sve bilo tako jednostavno. S obzirom na višednevnu izloženost prekomjernoj koncentraciji čupavaca s kokosom i francuske salate na pjatu (ne nužno u isto vrijeme), morao sam, istina nevoljko, prihvatiti vlastita mentalna posrnuća kao nešto relativno normalno. M'da, ponekad se i planovi u glavi pobrkaju pa sam noć ranije objašnjavao prijateljima da ću se na Tri debela kralja penjati na Sveto brdo!?



Nemam ništa protiv Svetog brda, naprotiv, taj velebitski vrhunac mi je jedan od najdražih, a bogme kad malo bolje pomislim, ne bi bilo loše uvesti u kalendar i blagdan Tri debela kralja.
Znam, nisu ni kraljevi što su nekad bili, danas su mahom suhonjavi i bljutavi, nema bitne razlike između kralja i bakalara, možda bi se jedino na otočju Tuamotu mogao pronaći neki vladar koji baš onako, štono bi se reklo ima težinu.

No, vratimo se mi Mosoru. Uvijek je lijepo vidjeti draga, već poznata lica ali i mnoštvo novih, virus planinarenja širi se besramno i očito ne poznaje granice. A i zašto bi? Na polaznoj točki u Sitnom Gornjem okupilo nas se dovoljno da pokrenemo kakav referendum. Vrijeme će nam biti lijepo. Takvo smo naručili. Istina, kiša nam je prethodnog dana pošteno promočila staze, ali snaći ćemo se nekako, nismo ni mi sazdani od slatke vodice.

Ma zapravo, na tim planinarskim izletima nema ničeg spektakularnog. Možda će netko neupućen pomisliti da uz toliko planinara sve pršti od poskočica, doskočica, harmonike, kuhanog vina i spontanog jodlanja, ali istina je posve drugačija. U povjerenju - još su triput raskalašeniji.



Istina, uvijek će naći onih pinku glasnijih i to mahom iz redova nerealiziranih samostojećih komičara, ali će i njihov entuzijazam za pričanje viceva naglo splasnuti već pri prvom oštrijem usponu.
Srećom, naša današnja tura nije bila odveć zahtjevna. Po lojtrici gor, skalinama dol, trebalo nam je devedesetak minuta hoda do popularne Lugarnice, planinarske kuće u kojoj se oduvijek dobro jelo i pilo. Tu se i onim najzagriženijima otvori apetit. Vjerojatno zbog friškog zraka.



I raskošnih pogleda dakako. Oblaci se poigravaju sa suncem pa u pravilnom ritmu obasjavaju najprije gradske, a potom i prigradske kotareve. Lijepo se vidi dopadljiv prsten oko Splita u kojem su se načičkale skromne kućice trokatnice. Gdje će im biti kraj kad dobiju sve papire! A tek energetske certifikate!



Što se nas tiče, razina energije nam se znatno povećala nakon što smo probali čaj od ljekovitih trava kojeg su nam pripremili u Lugarnici pa smo nastavili našu priču i u lijepom ritmu s nekoliko prigodnih posrtanja napipali rebro ispod Debelog brda.



Legenda kaže da se u neposrednoj blizini Debelog brda nalazi tajna pećina u kojoj se čuvaju zalihe šampanjca. Samo odabrani znaju za njezinu točnu lokaciju, pa dok se ovi ostali slavodobitno fotografiraju na vrhu, oni se lukavo izdvoje iz mase i pokupe desetak boca skupocjenog pjenušca.



Možda će netko reći - ma daj nemoj ti meni tu, šta skupocjeno, znam da ta boca košta u dućanu maksimalno devetnaest devedeset i devet. Okej, to je točno, ali tajna je u tome, da pjenušac zakopan godinu dana ispod Debelog brda dobije poseban buke. Kakav - e to se ne može opisati, ako vas zanima, morate doći dogodine i uvjeriti se na licu mjesta.

Uglavnom, izvor pjenušca ispod Debelog brda i ovoga puta je bio izdašan, mjehurići su veselo titrali u zraku, a žedna planinarska grla tražila još i još. Možda sam se u jednom trenutku pobojao da bi pri silasku vesele družine moglo biti problema, već sam htio okrenuti broj kabecea na Firulama i poručiti neka pripreme dovoljne količine gipsa, ali me Željka, glavna vodička izleta umirila rekavši da zna ona s takvima.

I zaista, nakon junačkog spusta sve do izvora rijeke Žrnovnice koji se rastegnuo na dobra tri sata, nije zabilježen niti jedan polomljen ekstremitet, tek se nekolicina njih požalila na duševnu bol u predjelu takujina. Ali to je i tako tema za neku drugu priču.



Jesam li ono maloprije rekao da na planinarskim izletima nema ništa spektakularnog?
Dobro, onda neću pričati kako nam je na kraju jednog savršenog dana nebo podarilo fantastičnu predstavu. Nakon posebnog izdanja plesa sa zvijezdama u kojem su oblaci nastojali preuzeti glavnu ulogu i ne dati suncu da se previše razmaše, ono im je odlučilo doskočiti na samo njemu znan način. Reklo je - he he, ne znate vi šta ja sve mogu, ako me ne pušćate iznad, mogu ja i odispod

Sunce se prije samog urona u Jadransko more našlo ispod oblaka i obojalo svijet čudesnim, nikad viđenim bojama. Stajao sam na parkingu iznad Sitnog Gornjeg bez riječi, u savršenoj tišini, kao da je čitav svijet na trenutak stao.



Samo su se tri debela kralja prišuljala i ušla u žutu Škodu Fabiu, prozibali u prvoj brzini pored mene, a onda u jednom trenutku zastali i značajno mi namignuli.