Ne razumijem zašto se svake godine digne graja i halabuka oko novogodišnjih odluka. Kao, donošenje mudrih odluka postaje obavezan dio blagdanskog dekora. Must have. Božićno drvce, francuska salata i odlučna odluka. Meni je to bzvz. Donijeti novogodišnju odluku - ništa lakše! Ostvariti je - e to je već drugi par postola!

Uostalom, nemojte biti prestrogi prema samima sebi, ako ste u najluđoj noći bili zauzeti zanimacijama drugačije provenijencije, još uvijek nije kasno za donijeti novogodišnju odluku. Davno je prošlo vrijeme kad smo proslavljali samo jednu Novu godinu. Danas Novih godina ima ko u priči. Eto, netom što ispratimo Gašpara, Baltazara i onog trećeg, zaredat će muzičarske nove godine. Oliti glazbeničke, kako vam drago. Ako i nemate dara za muziku, svo zlo s time. Tik iza njih stiže nova godina po julijanskom kalendaru. A di su još kineska, židovska, nova godina plemena Šošona, pa brate, sve i kad bismo htjeli, ne bismo uspjeli ni smisliti a kamo li donijeti toliko odluka za sva novogodišnja slavlja.
Što se mene tiče, svoju sam odluku donio, a ona glasi - moram se što prije riješiti sarmi!

Sarme su čudo od jela. Zdrave su i ukusne. No, za razliku od drugih jestvina, sarme posjeduju sposobnost regeneracije. Što ih više jedeš, sve ih više ima! Ugledati dno lonca sa sarmama - o pa to je skoro pa nemoguća misija! Ne samo to. Dio sarmi iz glavnog lonca se zna izdvojiti i napuniti manje teče. Tamo nastavljaju s procesom bujanja i razmnožavanja. Neki stručnjaci savjetuju duboko zamrzavanje. Džaba! Ni tamo ne miruju. Tek što otškrineš vratašca škrinje za zamrzavanje - iskoči sarma! Sarma živi vječno!
Uf, zauzet sarmologijom, odlutao sam s glavne teme. Jedna od ljepših novogodišnjih odluka je - više putovati!

Mlađe generacije već to polako gube iz vida, ali nije zgorega podsjetiti se da je ne tako davno, muški dio populacije imao obavezu služenja vojnog roka. Ta činjenica da ćemo jednom morati u vojsku počela bi nas proganjati već od pojave prvih dlačica u intimnoj zoni, hoću reći - ispod pauzuha jel...

Šopali su nas kojekavim bajkama o "vraćanju duga domovini" izmišljali kvazi-mačističke poslovice u stilu "ko nije za vojsku nije ni za ženidbu", a mi smo otvorenih usta i sa strahom u očima upijali priče starijih koji su se upravo vratili iz tamo nekih Gnjilana, Kačareva ili Kumbora. No, za većinu nas, nije bilo druge, nego nakon četvrtog srednje najprije dokazati "zrelost", potom položiti prijemni ispit na fakultetu nakon toga otići u zemlju nedođiju i početi odbrojavati od 429.



Za državu je to bio trošak. Morala nas je hraniti, oblačiti, a iskreno rečeno - mi njoj i nismo bili od bogzna kakve koristi. Izluđeni, smotani, napaljeni, nismo znali ni di nam je guzica ni di nam je glava, a sav smisao bivstvovanja sveo se na pronalazak najbezbolnijeg načina kako onaj famozni broj 429 dovesti što bliže nuli.
Srećom, neke su se visprene glavice dosjetile i ukinule obavezno služenje vojnog roka. Mašala!

No, gledajući iz današnje perspektive, umjesto vojske, uveo bih nešto novo - obavezno putovanje. Jednostavno rečeno - svi mladi u dobi između 18 i 28 godina, imali bi obavezu godinu dana - putovati. Država bi im dala, štatigajaznam, tri-četiri iljade ojra po glavi, lupam bezveze, a na samim obveznicima putničkog roka ostala bi odluka hoće li krenuti put Amerike, Afrike, Australije ili će možda špartati po staroj dobroj Europi. Uglavnom, princip bi bio - evo ti kume lova, snalazi se kako znaš i umiš. O'š pojedinačno, u paru, grupi, pješke, auto-stopom, vlakom ili brodom, nije važno - samo putuj, gledaj, upijaj, a nakon 12 miseci vrati se i pričaj!



Pretjerujem, naravno. Sve ono što je "pod mus" neminovno stvara i otpore. Ali za početak možda ne bi bilo loše da se u škole uvede fakultativni predmet zvan "Kultura putovanja". Kao neka fina sublimacija povijesti, umjetnosti, zemljopisa, kemije, biologije, stranih jezika i tko zna čega još sve ne. Naučiti putovati kao putnik, a ne kao turist.
Putovanje je najljepši mogući način za naučiti nešto novo. Potrebno je samo širom otvoriti svoja osjetila. I um dakako. Tada svaki novi grad postaje enciklopedija, svaka nova ulica ili trg leksikon čiji ćemo sadržaj usvojiti lako i bez naprezanja.

Živimo u vremenima rascjepkanih sličica i nervoznih kamera. Počelo je od glazbenih spotova, a s vremenom se proširilo na filmove, serije, čak i vijesti. Kadrovi se izmjenjuju šizofreničnom brzinom, u samo jednoj sekundi, naš mozak mora pecipirati nekoliko različitih prizora, što prije ili kasnije počne stvarati zbrku u glavi. Stvara se kult površnosti. Znati pomalo o svačemu i sve o ničemu.
Stoga, treba znati putovati. Kroz prostor i kroz vrijeme. Shvatiti da nisu toliko važne točka A i točka B već je važna ona nit koja ih povezuje.