Ako je istina ono što bolje upućeni od mene kažu, da je ples vertikalni nadomjestak za horizontalnu želju, onda bi se vrlo slično, ali ipak skroz obrnuto moglo reći i za disciplinu koju s vremena na vrijeme volim, da prostite - upražnjavati, a moglo bi ju se opisati vodoravnim nadomjestkom za okomita stremljenja.
Možda se na prvi pogled doima blesavim, ali nastojat ću vas uvjeriti kako se sasvim pristojno i ne manje uzbudljivo može planinariti na nadmorskim visinama sasvim blizu nule. Kad manjak sunčanih ura i katastrofična vremenska prognoza spriječe odlazak u prave planine, opet nam ostaje mogućnost za šetnje pored mora.



Eh sad, reći će netko, neš ti aktivnosti šetat se pored mora, to je đir za tešku penziju, ali ovdje ne mislim na dokono španciranje uređenim šetnicama sa klupicama i kafićima na svakih dvjesto metara, već na mnogo ozbiljnije "forsiranje škrape".

Poseban mi je gušt otići na mjesta gdje ljudska noga rijetko kroči, prema zabačenim puntama i uvalama koje su nekim čudom ostale pošteđene od divlje izgradnje. Pogotovo za zimskih dana kad more teško diše i hropti iz dubina, a udaljeni otoci se pojavljuju i nestaju ispod oblaka i gustih kišnih zavjesa.

Premda će samo rijetki i dovoljno ludasti pronaći zadovoljstvo u skakutanju po markintama preko nazubljenih škrapa između kojih zjape pukotine koje poniru u bezdan, na dodiru mora i kopna, zrak je uvijek tako poseban, čist i ugodan, prepun joda i soli, pogotovo kad se valovi s otvorenog mora razbijaju o stijenje. Jedan dio vala pretvorit će se u zvučni prasak, drugi u mukli udar, a treći će se povući natrag prema dubinama.



Škraparenje ili kako se to danas popularno kaže - škraping, i nije posve "moreravna" aktivnost. Golemi stjenoviti blokovi najčešće se oblikuju poput kosih skalinada, po kojima se učestalo i penje i pada. Čak i ako ostavimo sportske ambicije po strani, uzbuđenje je zagarantirano. Zapravo, kad bi postojao nekakav biatlon, kombinacija škrapinga i fotografinga, mislim da bi se prilično dobro snašao. Barem u veteranskoj konkurenciji...



Duboko usječenu uvalu Stivašnicu, koja se nalazi par milja južno od Rogoznice, s jugozapadne strane zatvara mitska punta Planka o kojoj sam mnogo puta već pisao, a s druge, one sjeveroistočne, rt neobičnog naziva - Fauc. Iskreno, kad sam prvi put primjetio to ime na pomorskoj karti, pomislio sam da se radi o nekakvoj tiskarskoj grešci. Fauc, božemili kakav Fauc, ili neko slovo fali ili možda ima viška?



No, uronivši malo dublje u problematiku i nakon što me šjor Guglić iznenadjeno i skoro uvredjeno nekoliko puta propitkivao - do you mean F*CK, trebalo mi je dosta diplomatske umješnosti za objasniti kako sam u ovu priču uletio iz posve nevinih pobuda, hm, hm, čekajte malo, nešto mi se zaletilo, samo da se nakašljem kh kh...



Uglavnom, rt Fauc se iz zraka doima poput neke goleme ribe koja stremi pučini, a kako joj je rep čvrsto uhvaćen za kopno, stalno se otima i bacaka.
Kako i sami ne bi nastradali u gigantskom dvoboju sila prirode, krenuli smo oprezno prema krajnjoj zapadnoj točki ovog mini-poluotoka na čijem se vrhu nalazi utvrda Movar.



S mora nam se smješio svjetionik Mulo, naš stari znanac, pozer kojemu objektiv voli reći i dobar dan i laku noć.



Kamena zgrada koja je gotovo veća od samog otoka, odolijeva moru i valovima već stotinu i četrdeset godina. Kao stvorena za neku strasnu ljubavnu priču. Gledam taj otok iz daljine iz blizine i imam osjećaj da ga se nikada neću dovoljno nagledati.

Opkoračivši istureni rt čiji su prirodni produžeci škojići Smokvica vela i Smokvica mala, našli smo se u sasvim drugačijem ambijentu. Zaklonjena uvala koju sa sjeverne strane čuva rt Konj, znatno je mirnija, stijene su mekše i zaobljenije, a raslinje se raprostire skoro do same obalne crte. Dobro zaštićena od bure i juga ipak nije postala posebno znano sidrište, ali ne zbog sebe same, već ponajviše zbog blizine rogozničke uvale.



Danas se u dnu ove "naše" uvale nalazi ribogojilište u kojima se uzgajaju komarče o' galofaka. O tempera o flores, rekle bi pivopije sa zidića.



Nakon lijepog broja škrapavih kilometara, umorne noge su s olakšanjem dočekale prvu koliko-toliko ugaženu stazicu. Ispočetka se propinjala ko ferarijev konjić, a onda se u nekom trenutku ukrotila i odvela nas do sela u kojem nas je dočekao opojni miris nedjeljnog ručka.