Možda, kažem možda sam u trenutku kad sam prvi put čuo da će se u Muzeju grada Trogira postaviti izložba o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trogirske brodogradnje pomislio kako će to biti sasvim obična izložba u kojoj će rijetki posjetitelji protrčati između nizova crvotočnih predmeta koji više nikome ne trebaju. No kako to već obično biva, ljudi se raznježe na te stare stvari, pogotovo ako su imale uporabnu vrijednost, ali naravno ne zbog samih predmeta, već više zbog uspomena na vlastite "sretnije" dane.
Ipak, već u prvim razgovorima s gospođom Dankom Radić, kustosicom muzeja i autoricom ove izložbe te kiparom Vilimom Halbarthom koji je prštao od ideja kako gdje i što, osjetio sam strujanje dobrih silnica pa neduomicama više nije bilo mjesta. Naprotiv, bio sam sretan što mogu sudjelovati u organizaciji, makar samo kao sitan kotačić. S vremenom su naše zamisli toliko nabujale da smo se pobojali kako će za sve što želimo prikazati biti malo i tri galerije Cate Dujšin Ribar.

Dan prije otvaranja, dok su eksponati još bili "razbacani" po podu i stolovima, sreo sam barba Marina Katalinića, nekadašnjeg projektanta i šefa konstrukcije u našem škveru, izdanka poznate trogirske brodograđevne obitelji koji je ustupio i donirao značajan broj dokumenata, fotografija i alata za ovu izložbu. Barba Marin je brodograditelj starog plemenitog kova, čovjek ogromnog znanja i iskustva i jedan od rijetkih koji u ovom gradu još uvijek znaju izgovoriti ono famozno trogirŠko meko Š. Naš Štari...



Pokazao mi je Štari nacrte i fotografije brodova koje je u razdoblju između dva svjetska rata izrađivao njegov otac Ivan. Iz današnje perspektive, kad iste ili vrlo slične nacrte programiramo pomoću kompjutera, ove se doimaju poput umjetničkih djela. Otac barba Marina školovao se u Italiji, tu su izložene čak i njegove skripte koje je tada koristio, a koliko je gradnja brodova i tada bila "multidisciplinarna", svjedoči i podatak da je gotovo svo, uvjetno rečeno - slobodno vrijeme provodio po šumama Dalmatinske zagore tražeći hrastove i borove u čijim je oblicima prepoznavao ašte, rebra, korbe i madire budućih brodova.
Ponekad je znalo biti i prepiranja i spašavanja u zadnji čas, zime u Zagori bile su oštre i duge, i trebalo je dosta diplomatskog umijeća za uvjeriti našeg Vlaja da nije baš svako stablo za satrat u cipanice i ubacit u špaker.




Na otvaranju se okupilo mnogo ljudi i kako to već obično biva na takvim događanjima, čuli smo nadahnute govore i zahvale, i nakon uspješne operacije slijeganja dojmova, većina uzvanika pohitala je prema ukusno urešenim stolovima u dvorištu. No, meni to nije smetalo, naprotiv, još jednom sam na miru uspio pogledati sve što me zanimalo.

Kako sam kasnije čuo, mnogima se nisu svidjele masivne cijevi za ventilaciju koje su "izranjale" iz poda, sa plafona, gotovo sa svih strana, neki su samo u sebi ronjali, neki oprezno šaputali, a neki i glasno negodovali, ali u krajnjem slučaju - to je sjajna stvar. Želim reći - sjajno je da su te cijevi izazvale reakciju. Ali ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da su upravo te cijevi zapravo jedini predmeti na ovoj izložbi koji i nisu eksponati nego se i te kako koriste u današnjoj proizvodnji.



Priznajem, baš sam zadovoljan s negativnim reakcijama na "cjevurine", možda je čak i dobro što su izazvale određen osjećaj nelagode, jer nemojmo zaboraviti - brodogradnja danas nije romantika već težak, iscrpljujući rad.

Trogir zasigurno zaslužuje stalni postav ove izložbe. Ako ni zbog čega drugog onda zbog samosvijesti vlastitih građana. Da još jednom osjetimo i ako je ikako moguće, pokušamo dozvati natrag taj "genius loci", duh mjesta koji je omogućio da se u jednoj relativno maloj sredini grade brodovi, bez pretjerivanja - svjetskog ranga. Kroz generacije, od očeva do sinova, ponavljale su se radnje, pokreti, stvarale užance i pravila koja nisu napisana ni u kakvim knjigama, već nastaju spontano, kroz rad. Brodogradnja se kao nauka, zasniva na - iskustvu. Vještina se teško stiče, a lako gubi.

I koliko god bio prisutan žal za malim obiteljskim škverovima koji su nakon drugog svjetskog rata mahom nacionalizirani i preusmjereni u razvoj "velikog" brodogradilišta, koji je i danas mnogima trn u oku jer nagrđuje tu famoznu vizuru UNESCO-vog grada, toliko nam ostaje i ponosa. I prkosa. Konačno, što bi taj grad bio bez ljudi, ne samo onih rođenih i odraslih na ovom tlu, već i onih koji su ga prepoznali i prisvojili kao svog, samo filmska kulisa, kazališna scena koja će se nakon odigrane sezone raspliti, razmontirati i pohraniti u neki depo.



A gdje sam tu ja? U svim onim jutrima kad kroz polumrak mrzovoljno bauljam prema škveru razmišljajući kako bi lijepo bilo živjeti nekim drugim, lagodnijim životom. Sa spoznajom da taj posao nije ono o čemu si sanjao, ali jebi ga - od nečeg moraš živjeti.



Nitko od mojih nije bio brodograditelj, to nije bila obiteljska tradicija. Iskreno, nisam htio ni ja, mada sam oduvijek volio brodove, nisam mislio da ću ih graditi, želio sam ploviti.
To je bio san. Ali tko zna kakvi su nam puti zacrtani. I kakvi nisu. Možda jednog dana sve dođe na svoje. Ipak kad se malo pažljivije zagledaš u te brodske linije na izblijedjelom papiru, tako fine, oble, zavodljive i kad u staklu kojom su prekrivene prepoznaš svoje lice, tek tada shvatiš - vridilo je.