Kad studeni i ja napravimo đir priko rive i to još onako šotobraco, rukom pod ruku, dajući svim znatiželjnicima do znanja da nam je veza ušla u ozbiljnu fazu, možemo biti spremni na sve, ali istodobno i sigurni da taj čin neće izazvati javnu sablazan. Ne zbog toga što bi protuprirodni blud dva muškarca naišao na opće odobravanje, već jednostavno zato što na našoj rivi sredinom lažno studenog mjeseca nema, narodski rečeno - ni pasa!

Dobro, poneko pseto povremeno i istrči iz sablasno pustih gradskih uličica, ali to više možemo smatrati incidentnom situacijom nego li pravilom. No, to ne znači da i jesenja pustinja nema svojih draži. Tek što će zvono s kampanela svetog Dominika označiti sedam doba istim tugaljivim tonom, ispod Kamerlenga će snažnije zabrundati brodski motori. Večernji trajekt se sprema isploviti prema Drvenicima.
Mornar na provi će se još jednom osvrnuti preko rive, nadajući se da neće u zadnji čas ugledati zapuhanu figuru zakašnjelog putnika, a onda će dati mig "malom od rive" neka otpusti cimu s kolone. Ionako je putnika na brodu manje nego članova posade.



Barba na mostu izvest će dobro poznat manevar, odvojit će krmu od obale, "zašijati" do pola kanala, a onda će prebaciti na „slow ahead“ i odjezditi u mrak. Prizor tako običan, svakodnevan i svakovečernji, a opet pun simbolike i prikrivenih emocija.

Svaki takav odlazak u meni probudi čežnju za Otokom, i to ne nužno onim čije je ime ispisano kredom na zamrljanoj ploči pored ulaza na brod, već jednom imaginarnom, savršeno nesavršenom krugu opkopnjenog mora.
I vjerojatno bi ironija sudbine odredila da me do takvog Otoka dovede ovakva kanta od trajekta, najobičnija škatula od ruzinavog čelika, ali škatula koja je kroz gotovo pola stoljeća postala zaštitni znak istočne obale Jadrana. Pretpostavljam da su ondašnji projektanti dobili sljedeći zadatak – napravite ekonomično plovilo koje će povezivati otoke brzinom lijene krave, udobnošću mazge i šarmom moruzgve!



Putnici su ih već u prvim godinama proglasili "škovacerama", pomalo okrutno, ali vrlo lucidno, dok su činovnici iz Jadrolinije neuspješno pokušavali nametnuti izraz "papuče". Kućne, školske ili sportske, nisu precizirali. Možda su im se izgledom najviše približile "kroksice". Ružne, ali svrsishodne.

Jedino lijepo na na ovim trajektima su njihova imena. Krčanka, Lošinjanka, Šoltanka, Pelješčanka... Međutim, nisam baš siguran koliko su naše Anke zadovoljne ovakvim odabirom. Vjerujem da im je s jedne strane drago, ali opet - ne poznajem niti jednu damu koja bi bila presretna da se uz nju na nekom plesu pojave još tri karampane sa istom haljinom. Svaka mora imati svoj faktor.

Sad je vjerojatno kasno, ali možda ih je na vrijeme trebalo preimenovati u recimo Kluda, Krknata, Kobrava i Svršata. Ajmo za nagradnu igru, pronađite na karti ove četiri ljepotice
No, ako ljepotu i onomastiku za trenutak ostavimo po strani, ne mogu se oteti dojmu da bi naše škovacere trebalo posjesti na optuženičku klupu i to za ni manje ni više nego - bespravnu gradnju! Ako i nisu imale ulogu glavnih aktera, sigurno su sudionice, a u nekim slučajevima čak i glavne poluge udruženih zločinačkih pothvata.

Imajući u vidu koliko su cementa, vapna, pržine, bloketa, matuna, kupa, trnite, cijevi i armatura prenijele do naših otoka, odvjetnici će zasigurno biti na teškim mukama ukoliko se odluče na odbacivanje optužbi. Možda im se nagodba više isplati. Priznati dio krivice pa iskamčiti uvjetnu kaznu.

Ken ju imeđin samo tu ajne grosse perversion, na otoke koji obiluju kvalitetnim kamenom koji se lako "bere" i samo što ne viče "ja sam dio tvoje buduće kuće", sav se građevinski materijal dovodio s kopna?
M'da, davno je prošlo vrijeme otočkih klačina i samoukih klesara, a za tren oka proći će i ovo naše, škovacere će otploviti prema rezalištima, ostat će tek poneka slika i uspomena na sirote ružne ljepotice Jadranskog mora.