Dok se prolom sumraka spuštao na grad, a ulicama promicale sjene zakašnjelih prolaznika, zastao sam, još jednom se osvrnuo oko sebe i uvjerivši se da me nitko ne slijedi, otvorio vrata dućana u kojem se prodaje drago kamenje.
Prosijedi prodavač sa cvikama navrh kukastog nosa kimnuo je glavom dajući mi do znanja da me primjetio ali je i dalje nastavio čitati novine, vjerojatno procjenivši da nisam ozbiljan kupac.
I meni se dopala uloga neozbiljnog kupca pa sam minutu -dvije samo zvirkao po dućanu nadajući se da ću sam ugledati ono što mi treba. No, nisam primjetio ništa ni nalik tome. Ipak će mi trebati njegova pomoć.

- Imate li suze radosnice? - konačno sam upitao prodavača
- Molim, kako ste rekli?
- Suze radosnice...

Ima! - prekinuo je obostrano snebivanje mršavi momak koji je izišao iz sporedne prostorije. Doimao se kao čovjek koji zna što govori.
Stariji prodavač nas je gledao kao likove iz nekog drugog filma koji njega samog apsolutno ne zanima, a mršavi momak me pozvao sa strane, pa zavjerenički izvadio kutijicu iz nekog skrivenog pretinca, otvorio je preda mnom i rekao - evo ih!

Dva tamno crvena kamenčića zasjala su kao da su jedva dočekala izaći iz tame, a ja sam ostao pomalo iznenađen, možda sam ih čak drugačije zamišljao, ali čim sam ih ugledao, znao sam da je to - to.

- Unutra su suze francuske glumice Beatrice Dalle, nastavio je mladi draguljar, uspio ih je dobiti moj pokojni otac kad ju je sreo jednom na Palagruži.
- Na Palagruži?
- Eh da, davno je to bilo. Znate kako se rade suze radosnice? Kapne se suza u komadić neizbrušenog rubina, zatim se pažljivo zatvori s gornje strane da ne iscuri, i onda se sve zajedno spusti u more u kojem mora provesti najmanje devet godina.
- U more?



- O da, i to ne bilo gdje nego na jednom posebnom mjestu na kojem valovi i struje tijekom devet godina oblikuju rubin sa suzom radosnicom. Slično kao oblutke. Zato ne postoje dva jednaka, more uvijek izbrusi dragulj na drugačiji način. Razumijete zašto su jako vrijedni.

Odmjerio me diskretno, kao da procjenjuje dubinu moga džepa.
- A znate, i suze radosnice je danas jako teško dobiti...
- Dobro, uzet ću ih - rekao sam i spustio kutijicu na staklo.

- Mora da je jako volite - dometnuo je čičica koji je čekao u redu iza mene. Iskreno, do tada nisam ni primjetio da je tu.

- Ili sam nešto grdno zgriješio - otelo mi se nehotice iz dna duše, što je izazvalo glasan smijeh jedne ocvale dame koja je iznenada provirila iza police s ogrlicama. Pogledao sam je prijekorno. A ona se okrenula na vrijeme na drugu stranu, u pretijesnoj bijeloj košuljici, namještala je svoju demode frizuru i kao - nije pratila naš razgovor.

Spremio sam kutijicu sa suzama radosnicama u unutarnji džep i krenuo pješice preko čiovskog mosta. Noć je bila mirna, bez daška vjetra, vlaga se spuštala na stakla automobila, moglo se crtati prstima po njima.
Već sam bio pri kraju mosta kad se odjednom pojavio neki kamion, vozač je izgubio kontrolu, počeo krivudati a zatim krenuo pravo prema meni. Nisam imao kud, preskočio sam ogradu i za čas se našao u moru. Kamion je probio ogradu ali se uspio zadržati na mostu. Kabina je stršala u zraku.

Počeli su se okupljati znatiželjnici, gledali su što je s vozačem i kamionom, a meni je sve to bilo dosadno. Ko jebe budalu koja ne zna vozit kamion, mogao me ubit...

Sav onako mokar, ušao sam u videoteku i zatražio od cure koja je tu radila da mi posudi bilo koji film u kojem je glumila Beatrice Dalle. Gledala me sekundu-dvije u nevjerici, ali ništa nije rekla. Pa da, vjerojatno joj svaki dan u videoteku ulaze totalno mokri ljudi. Šta je tu čudno?

Otišao sam doma, presvukao se, pristavio čaj, zagrnio se dekom i pritisnuo PLAY na daljinskom. 37,2 le matin, poznatiji kao Betty Blue. Film iz osamdeset i neke. Gledao sam ga već. Jednom davno.
Beatrice je bila totalno luda. I jebeno zgodna. A ja sad imam njezinu suzu radosnicu zarobljenu u tamno crvenom rubinu. Suzu koju je jednom davno isplakala na Palagruži. Tko zna zašto.

Probudio sam se negdje usred noći. Film je završio. Znam već kako se završio, nije mi više bitno.

Iz mojih zvučnika često se čuju neki fantomski zvukovi. I to ne bilo kakvi, već ljudski razgovori. Uvijek na nekom stranom jeziku, nikad na hrvatskom. Možda je to zbog blizine aerodroma, bit će da se signali mješaju, vrag će ga znati.

Večeras nešto govore na ruskom. Ne znam ruski. Možda samo par riječi. Harašo i tako to. Ali, u nekom trenutku, počeo sam razumjeti o čemu pričaju.

I govori tako neki baćuška skriven u subwooferu na ruskom - Zaboravi riječ NIKAD. Zaboravi rečenicu - TO SE MENI NIKAD NE MOŽE DOGODITI. To je najgluplja rečenica koju čovjek može izgovoriti. Zaboravi. Jednostavno zaboravi. Ali upamti ovo - sve ti se može dogoditi. Sve!

Ne sjećam se da sam nakon toga išta više čuo.

Jutro je osvanulo magličasto.