Kako odrediti rutu/turu za jednodnevni izlet? Jednostavno! Sve što vam treba je jedan krakati šestar, obični barometar, zemljopisna karta, olovka puntarica nula pet, komadić papira, a može digitron za one koji su zaboravili računati na prste. Eh da, u svakom slučaju je dobro znati koliko love namjerate donirati za humanitarnu pomoć sirotim naftnim kompanijama.

Onako ugrubo, za jednodnevno skitaranje, čini mi se da novčanica s likom Stjepana Radića pruža sasvim solidne mogućnosti. Pogotovo ako u isto auto uspijete utrpati četvero poreznih obveznika, trošak po glavi ispadne u razini jednog Gundulića, što i nije toliko strašno, s obzirom da gospar Ivan, morate priznati, ima lijepu kovrčavu glavu, hoću reći - frizuru.

No, vratimo se našoj formuli. Dakle, ako ovih dvjesto kuna podijelimo s varijablom 0.77, rezultat će pokazati da prometalo prosječne snage i kubikaže može za tu kunažu svladati 285 kilometara puta. S obzirom da naše ceste nikada ne idu ravno, morat ćemo tu cifru, u ovom slučaju 285, podijeliti sa čarobnim brojem PI i dobit ćemo, gle čuda - 90. Eeeee, upravo tih 90 kilometara označit će zračnu udaljenost, točnije - radijus našeg kretanja. I sada fino, ovisno o mjerilu zemljopisne karte, nariktamo šestar, jedan šiljak zabodemo u naš, da prostite houmtaun, a opisana će nam kružnica nepogrešivo pokazati kamo nam je danas ići.

Tako se na mojoj kružnici na udaljenosti 90 kilometara od Trogira neočekivano našla Tremzina. Jeste li čuli za štoriju o Tremzini? Niste!? Ma nemojte 'bavat. Stvarno niste? Ajde dobro, onda ćete je sad čut.

Tremzina (o gospemoja koje grubo ime…) je planina koja pripada masivu jugoistočnog Velebita i, ukoliko ste nekada putovali starom cestom od Gračaca prema Kninu, sigurno ste je primjetili na desetom kilometru kod Malovana, ali naravno, niste imali blage da je baš o Tremzini riječ. Za utjehu, nisam ni ja. Međutim, kako se u raznim društvima volim prdecat statusom Velebitofila, Tremzina bi mi trebala postat obavezna literatura pa ako mi već nije ugodna uhu, zašto ne bi bila oku? Prva stvar koja mi je pokazala da sam na pravom putu je bila planinarska karta jugoistočnog Velebita u kojoj piše da je Tremzina zapravo Tremzinka! Eeeee, vidite kako samo jedan „K“ zna promijenit stvari na bolje? Tremzinka – to puno ljepše zvuči. Odmah mi se u glavi stvori slika - harmonika, kuvano vino, dobro društvo i Tremzinka, Tremzinka se je zvalaaaaaa, svog je dragog čekalaaaaa…

Čekala je čekala, a sad, je li ga dočekala, to je drugo pitanje, na koje ne znam pravi odgovor. Ono što zasigurno znam jest činjenica da ukoliko želite jodlati na Tremzinki, tada baš u Malovanu trebate prijeći preko željezničke pruge i parkirati auto na prvom proširenju makadama.



Do početka pravog uspona morat ćete propješačiti otprilike dva kilometra „biloga“puta, a ukoliko baš imate želju satrat svoje auto, onda ovu dionicu možete preveslati i na četiri kotača.

Kao što već spomenuh, planinarske markacije će vas brižno i obazrivo uvesti u šumu tisuću i jedne bukve.





Jesen u bukviku, bukvalno znači da ćete uživati u paleti pastelnih tonova, u dražesnom šušketanju finog tepiha od otpalog lišća pod vašim gojzama, a ukoliko se dobro zagledate, primjetit ćete i stabla neobičnih oblika.



Tako smo primjerice zastali pred Stablom istine. Malo tko će pomisliti da jedno obično kvrgavo i rupičasto stablo može kriti takve moći, ali sam se uvjerio da je zaista tako. Najprije sam oprezno gurnuo dlan u jednu od njegovih rupa i rekao – danas je nedjelja. Ništa se nije dogodilo. Zatim sam ohrabren početnim uspjehom zavukao ruku još dublje i svečano izjavio – Uopće im se ne sviđa način kako Jelena Rozga njišče bokovima!

U istom trenutku, osjetio sam kako me unutra nešto zgrabilo za kažiprst, da bi samo sekundu kasnije iz gornje rupe izletjelo nekakvo čupavo stvorenje i trkom odskvičalo u gustiš. Strašno nešto!

Pretpostavljam da je isto čudovište prestrašilo i ubogog šumara koji je od iznenađenja ispustio sprej kojim je dotada dokono štrcao po drveću.



Nedugo nakon Stabla istine, šumska je staza naglo postala strma, uzjogunila se i razbahatila ko sultanija Hurem. Kad je tangens kuta našeg uspona prešao kritičnu vrijednost od 1.25, počeli smo se očajnički pridržavati za svaku iole kvalitetniju bukvu, jer računali smo - ako se poskliznemo, rasut ćemo se ko vrića kumpira.



Usponu se nije nazirao kraj i premda smo po planinarskoj karti, već trebali doseći vršni dio, od šume nismo vidjeli stabla ili od stabala nismo vidjeli šumu, nemojte me sad hvatati za riječ kako ide ta izreka, ali brate da smo se pošteno umorili dok smo stigli do vrha – jesmo vala…
Konačno smo na vrhu. Šuma je ostala ispod pa široki vidici pucaju na sve strane. Sjeverno od nas podbočio se Crnopac, glava mu već ublacima a razigrano tijelo pleše rumbu.



S druge strane lijepo se vide Poštak i Ilica.



Zadovoljni smo. Zaslužili smo marendu. Mumam pohlepno kao da nisam jeo danima. Mrvice mi padaju po planinarskoj karti. Kako je divno biti na vrhu Tremzinke. Zagledah se malo bolje, a kad tamo – iznenađenje. Šipak vrh! Ovo jest vrh, ali nije pravi. Popeli smo se tek na Čardak, a najviši vrh planine zove se Veliki Oklinak, i di je – eno ga tamo!



Ima do njega brat-bratu kilometar hoda, a da bi situacija bila još bolja, staza nije označena nego je moraš pronać onako ofrlje. Nismo se dali zastrašiti, krenuli smo grebenom, sretni što smo se barem riješili one naporne strmine. No, vrlo brzo smo uletjeli u bušak. Kako ćemo sad? Lomi gazi, nije ti ćaćino. Tamo gdje ne bi uspjeli proći, spustili bi se desetak metara u šumu pa bi se opet vraćali na greben. Greben-bušak-šuma, greben-bušak-šuma i tako nebrojeno puta. O Tremzinko i Veliki Oklinče, dobro ste nas namučili.



Kamenom humku na vrhu obradovali smo se kao da smo ugledali najljepšu Meštrovićevu skulpturu. Veliki Oklinak. Opet blesavo ime. Mislim da im namjerno daju tako šugava imena, samo da bi što manje ljudi dolazilo ovdje. Ispod nas, s južne strane pružio se Duboki do, kraško polje na kojem su neki vanzemaljci ostavili svoje poruke.



U daljini se nazire golemi krater nalik na vulkanski. Ipak, iz grotla tog „vulkana“ ne izlazi lava, već izvire zelena Zrmanja.



Lijepo je. Ali, kako je varava ova planina? Izgleda pisofkejk, blaga, zaobljena, pitoma, a kad ono…
Ipak je to Velebit… Premda će ga rijetki ovdje prepoznati.



A upravo me ovdje Velebit podsjetio na more nakon oluje. Vjetrovi su se smirili, ali su ostali valovi. Gibaju se pomalo stihijski ni sami ne znajući kamo će ni koliko će još. Mrtvo more. Bezvjetrica.



Tako i Velebit. Eno ga, gledamo ga na susjednom Crnopcu sav je gord i razigran, a ovdje, ovdje se smiruje, sve je tiši. Još samo malo i utopit će se u kršu ravne Bukovice. A Zrmanja, Zrmanja će ga uhvatiti za ruku, odvesti do mora i reći – sjedi stari i odmori se, zaslužio si.