Postoji stablo koje živi i omeđuje otoke i obale Mediterana, tog Uterusa svijeta, prapočetka ljudovanja na ovom planetu. Raste u različitim tlima, pjeskovitim, stijenovitim, tvrdim, teškim, rijetko kad izrazito plodnim, njegovo korijenje upija kiše i rijeke kojih u tim krajevima više nema nego ima, više se zazivlju nego što teku. To stablo zove se maslina. No, koliko god različiti bili uvjeti u kojima masline rastu, granaju se i stasaju, svakom pojedinom stablu život razvigori isto Sunce.
Ulje njegovih plodova ugodnog je okusa, esencija svih mirisa Mediterana skriva se u njegovim kapima, to je ulje koje i najobičnim jelima doda ono "nešto više".



Upravo to "nešto više", najčešće teško objašnjivo i pomalo tajnovito, ali i te kako opipljivo, svakog nam ljeta pokloni Salona Ethnoambient, festival u kojem se iz godine u godinu nanovo oživotvoruje duh tog čudesnog i plemenitog drveta.
Za razliku od glamugroznih manifestacija tipa "Eurosong" u kojem sudionici iz različitih zemalja očajnički žele postati isti, uniformirani i ukalupljeni u nekakav glazbeni izričaj koji će se navodno svima svidjeti, Salona Ethnoambient gaji posve drugačiji pristup.





Ovdje na pozornicu svatko donosi svoju priču, priču koja je iznikla iz njegovog tla, priču koja se priča na poseban način, u skladu s duhom podneblja u kojem je nastala.



I zapravo, fascinantan je način na koji se sve te priče nadahnute tlom, vodom i nebom sjedinu u jednu jedinu - onu čovjekovu.
A čovjekova priča, gdje god on rastao i bio, kamo god odlazio, uvijek je ista - to je priča o traganju za ljubavlju i ljepotom. Od prvog do posljednjeg daha, početak i kraj su nam određeni, što će i kako će biti između - ovisi samo o nama.



Postoji znatna razlika između različitosti i raznolikosti. Različitost ističe ono što ja imam a ti nemaš, različitost obožava usporedbe tko je bolji, ljepši, pametniji. S druge strane, raznolikost postavlja drugačija pitanja - kako nas ono što bi nas trebalo razdvajati, može spajati i obogatiti.

U protivnom bi vjerojatno besmisleno izgledalo pitanje - što može povezati Međimurje, sjevernu Englesku i zapadnu Afriku?
Neki tunel ispod mora koji će koštati milijarde neura? Most možda? Ma neeee...





Povezati je može Dunja Knebl, šarmantna "big mamma" domaće etno scene i njezina "Kolorira", može je povezati violina Jane Harbour i ostalih Spiromana, a posebno pojava Seckou Keite i Adama, dvojice afro-zemljana koji na neobičnim instrumentima izvlače duh crnog kontinenta i podastiru ga pred nama, sretnicima koji kako kaže Jon, žive među insektima, leptirima i koji još uvijek mogu vidjeti Mjesec!





Znajući da me Ethnoambient svakog puta totalno razvali, osjećam da da mi se sada najbolje zaustaviti jer bih o ovome mogao pričati danima.
Stoga, ako želite i sami osjetiti dio te magije budite večeras na Gradini. Tijelom ili duhom - odaberite sami.