Trebao sam jutros prebacit neki, ajmo reć - glomazni otpad sa mjesta A na mjesto B, na udaljenost ne veću od tri kilometra, ali tramakavat subotom ujutro u srcu sezone od Čiova preko prekrcanog grada do Kopilice makar i najobičniji takujin, u pravilu predstavlja jebadu bez granica, a najskoli kad moraš pribacivat nešto krupnije.
Srećom, preko prikinoga prike došao sam do dobre prilike, uskočio mi je u pomoć jedan tip kojeg eto do danas nisam znao osobno, ali sam ga poznavao onako iz viđenja. Visok, krakat, kosat, brkat, orlovskog nosa, ne mo'š ga ne primjetit sve i da hoćeš, doselio se u naš mali grad prije desetak godina negdje iz Bosne, čini mi se "od" Mrkonjić grada i brate moj, čovik stvarno zna svašta radit, ako ti treba nešto zavarit, popravit, zavidat, tapecirat, samo nazovi Pajdu i ne beri brigu.



Pajdo je i ponosni vlasnik jednog Citroen Jumpera, kombija kojega je prije par godina rashodovala Hitna pomoć i pitaj boga kojim je kanalima dospio u Pajdine ruke, ali kuc vamo, kuc tamo, izravnaj blatobran, zamijeni gume, popravi anlaser, kupi novi akumulator, dodaj malo duše - kombi i dan danas vozi ko veliki.

Sve mi je to Pajdo ispričao dok smo se kobeljali u krkljancu preko čiovskoga mosta. Na svu sreću, klima je u Jumperu funkcionirala besprijekorno, a u zvučnicima se skrilo neko mršavo meketavo djevojče koje je non-stop trubilo nešto kao opušteno čekam te sama ovu noć, isto mjesto, ista budala- kad ćeš doć?

Prepoznavši moj smeteni izraz lica, Pajdo je kulerski otpuhao dim duvana iz nosnica i potom zaustio- Rozgica je carica! Najbolja je, naj-bo-lja! Nisam ništa rekao, samo sam se blesavo nasmiješio.
Preletjeli smo ležećega policajca kod Suda bez vidljivih posljedica, a već do maloga mosta, Pajdo se srdačno pozdravio s najmanje osamdeset i troje slučajnih prolaznika.
Kako smo svo to vrijeme milili u koloni brzinom artritične gusjenice, Pajdo je stalno otvarao prozor i s mnogima od njih razmjenio preko nekoliko ugodnih riječi. Promatrajući ga iz profila, onako kljukastog nosa i brčina dostojnih najboljih alkarskih momaka, činilo mi se da mu nedostaju samo štit i koplje da bi se mogao "prodati" kao lik iz nekog povijesnog spektakla.
Rečenice su mu bile kratke i odriješite, a sposobnost "bizmisa" zapanjujuća. On je ovako za volanom, u samo petsto metara kolone ugovorio više poslova nego što ću ja do kraja ovog desetljeća.

U nekom sam ga trenutku upitao - Pajdo, koje si godište?
-Šešesto!
Jebate, to je moje godište...
- Samo mi nemoj reć da si rođen u treći misec.
- Nisam, nego u devetom.
- Datum?
- Danas ti je... ček da vidim... šest sedmoga...
- Ma ne danas, nego koji je tvoj datum rođenja?
- A toooo, dvaest devetoga šešeste!

Protrnuo sam, dvadesetog devetog je rođen ovaj Pajdo, točno pola godina iza mene, skroz na suprotnoj strani hororskopa.
On je sve što nisam ja. Ja sam sve što nije on.

Kad upoznaš nekog sličnog sebi, obično ti bude drago, pa ozarenih lica tražite još i još sličnosti, ali brate - upoznati svoju vlastitu suprotnost, pomalo je zastrašujuće. Pogledaj ovog tipa, pa on je u svemu, al' baš u svemu totalno drugačiji od mene, čovječe, ovaj Pajdo je moj kontra-ego!

A prika, kao da je pročitao moje misli i u jednom trenutku izvali.
- Tiis taki, ja uaki ebga!
- Molim?
- Reka san tiis taki, ja uaki!
- Ahaaaa!
- Ebga!
- E da, obavezno!



Nešto kasnije, stalno mi je u glavi odzvanjalo to Pajdino - Tiis taki, ja uaki ebga!
Pa onda još jednom - Tiis taki, ja uaki ebga!
Bilo je neke perverzne melodije i ritma u načinu kako je to Pajdo izgovorio. Zamisli, pa ovo je hip-hop, ajmo još jednom - Tiis taki, ja uaki ebga! Bam-bam-bam! Daj bas, daj dram! Tiis taki, ja uaki ebga! Altroke za spli'ski festival!

I sasvim nesvjesno, a možda i ne, čovjek koji vjerojatno nema više od osam razreda osnovne škole, ali ima puno životne mudrosti, izrekao je najbolju definiciju tolerancije i uvažavanja različitosti među ljudima, svi profesori i akademici ovoga svijeta ne bi uspjeli smislit bolju.
Tiis taki, ja uaki i mirna Bosna!
Ebga!