Sjedili smo u polukrugu u nekoj podrumskoj prostoriji niskog stropa s neonskim svjetiljkama, dokono razgovarali o nevažnim stvarima, a onda sam u jednom trenutku odlučio ustati i glasno izgovoriti te dugo očekivane riječi - "Priznajem, ja sam blogoholičar".

Nekoliko sekundi trajala je neugodna tišina, a meni se učinila dugom kao vječnost i u svakom sam trenutku očekivao buran pljesak odobravanja, ali na moje iznenađenje, nitko se od desetak prisutnih nije niti osvrnuo, a kamo li reagirao na to što sam rekao, jedino se neka debeljuškasta bakica u kutu smijuckala sebi u brk, ali ona je i tako imala običaj smijati se bez posebnog razloga.
Ostao sam na nogama još neko vrijeme, posramljen i razgolićen pred tim nepoznatim ljudima i sve me više obuzimao osjećaj ljutnje na samog sebe. Zašto sam im uopće priznao tako važnu stvar, a njih nimalo nije briga? Mislio sam da te terapeutske grupe funkcioniraju na sasvim drugi način, onako kao u američkim filmovima, razgovarate o problemima, istresete dušu svoju kroz sito i rešeto, ali ništa nije uzalud jer te svi zdušno podržavaju.
A ovdje - ništa!?

U nekom trenutku, voditeljica mi je rekla neka sjednem, a onda je duboko uzdahnula, odložila bilježnicu na stolić, olovku prebacila u desnu ruku i zamahala njome pomalo prijeteći.
Znamo mi tebe - bila je direktna - i mislimo da uopće nije fer to što radiš!
Ali - jedva sam izustio...
Samo glumiš tu pred nama - nastavila je voditeljica - a zapravo sebe uopće ne smatraš blogoholičarem, uostalom dobro znaš da se nikada i nisi ozbiljno pokušao ostaviti tog poroka. Dolaziš ovdje s nama na grupu samo kako bi imao teme za nove priče na tom tvome - kako se uopće zove taj tvoj blog - Sinji galeb, kako li ono?
Brod u boci - odgovorih kratko
Ah da, znala sam da je nešto alkosko u pitanju...



Do kraja sata nisam više progovorio ni riječi. Razočaran i uvrijeđen, obistinile su se moje slutnje da neću biti shvaćen i prihvaćen. Štoviše, svi ti ovisnici oko mene, za koje sam još prije par minuta smatrao da ipak nose nešto ljudsko u sebi, sad su mi se činili potpunim strancima. Pogledaj ih molim te kako su odvratni, ružni, vid' onoga kopa nos!
Dosadni su brate ko proliv, samo pričaju o svojim problemima kao da su upravo oni najvažniji na svijetu. Crknite luzeri! Niste ni zaslužili ništa bolje od podrumske prostorije s neonskim svjetiljkama, tamo negdje na Firulama...

Jedva sam dočekao kraj te mučne seanse, voditeljica je zacvrkutala kako se vidimo slijedećeg četvrtka u isto vrijeme, a ja sam skidajući kaput s vješalice osjetio na potiljku dah one debeljuškaste gospođe koja se smijuckala u kutu. Okrenuo sam se i susreo s njezinim zavjereničkim pogledom.
Pozvala me sa strane i šapnula mi na uho - ja sam Crna Petra!

Isuse, ostao sam preneražen, ona je Crna Petra, megapopularna blogerica čiji se postovi čitaju bez daha i gutaju kao kiki bomboni!? Crna Petra, ultrazgodna odvjetnica u ranim tridesetima, bez dlake na jeziku, a bogme i na nekom drugom mjestu, iznosila je na blogu svoja iskustva seksualne predatorice. Njezine intimne, ali i javne veze sa sucima, policajcima, političarima, opisivala je do u tančine takvom strašću i uvjerljivošću da je svaki njezin čitatelj, a bilo ih je o-ho-ho, mogao steći dojam kako se doista radi o stvarnom liku. I sam sam vrlo često šetajući gradom zagledao u zgodne djevojke duge crne kose razmišljajući - hm - možda bi ovo mogla biti Crna Petra!?

I sad - što vidim ispred sebe? Ščućurenu bakicu koja se se jedva održava na nogama bez pomoći štapa! Pa zar je moguće da pod ovom natapiranom fizurom bujaju tako prljave misli?
Ipak, bez obzira na sve, sretan što je barem netko reagirao na moje tlapnje o blogoholizmu, pozvao sam je na piće u kafić preko puta, u jedan od onih opskurnih lokala u kojima se okupljaju kvartovske dangube, kladivaši i simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava...
O čemu smo sve razgovarali, kamo smo kasnije otišli i kako je završila noć sa Crnom Petrom, ostavit ću za neku drugu priliku, ovo sve je ionako izmišljena priča...



Ljudi moji, sedam godina pišem ovaj blog. Trećeg lipnja dvije i šeste napisao sam prvi post. Trećeg lipnja dvije i trinaeste pišem tisuću sto i prvi. Sedam godina. Nema šta, stasao sam za osnovnu školu. Opet ću krenut od početka.
Ivo voli Anu. Ana jede bananu. Ognjen vozi tramvaj. Dva plus tri jednako je tri plus dva.
Osnove su bitne. Nadgradnja dolazi sama. Ili kad se ima para...

Često me pitaju - jesi li ikada razmišljao o prestanku pisanja, ono, je li ti ikada došlo da sve pošalješ kvragu?

Jesam li ikada razmišljao? Je li mi ikada došlo da sve pošaljem... Ma neeeee!
Čoeče mili, kako mi nije došlo, sedam godina puta trista šezdeset i pet, najmanje jednom svakog dana, izračunajte sami koliko je to stajanja i odustajanja. Koliko neuspješnih pokušaja blogokirija?
Zapravo, znam o čemu se radi - ja sam najobičnija kukavica. Da imam muda kao što nemam, onda bi već davno bio "čist". Ovako se mučim i iscrpljujem, tu nešto pandrljam, posrćem iz dana u dan, nikakve mi komune ni terapijske zajednice ne mogu pomoći.

Uvijek se dogodi ista stvar - ček, ček, još nisam pisao o ovome. Ili o onome. M'da, o onome čak i jesam tamo prije dvije- tri godine, ali nije bilo dobro, sad ću pokušati bolje.
A to "bolje", nikako da dođe. Nikad nisam zadovoljan. A jebemu, stalno osjećam da mogu bolje. I zato moram pisati još i opet i ponovo... Nikad neću naučiti pisati kako valja. To je definitivno.
Zapravo, ovaj blog je nastao kao pokušaj da negdje zabilježim riječ- dvije o izletima uzduž užeg zavičaja. Ne bi čovjek rekao, ali u trokutu Čvrljevo-Gaćeleze-Polebrnjak, čak i malko izvan njega, dade se naći mnogo zanimljivih stvari. Nešto kasnije sam širio granice tih trokuta, razdvajao katete, forsirao hipotenuze, ucrtavao krugove i elipse, tako da su s vremenom moji hodogrami postali nalik krojačkim nacrtima kakvi su nekada izlazili u "Praktičnoj ženi".

Naposljetku sam, gotovo nesvjesno ušao u projekt "Dalmacija u malom prstu".


Oploviti otoke, opkoračiti planine, posjetiti sva mala i vela mista, oćutiti povijest, snatriti budućnost, dopustiti da te ponesu strujanja mora i vjetra, živjeti život iznad života, stvarati neki ljepši, sretniji, bezbrižniji svijet.
I mogu se pohvaliti kako nakon sedam godina tumaranja i vrludanja, Dalmaciju imam negdje "tu", ali sve je to još daleko od malog prsta. Ali kako nedavno rekoh - Dalmacija i tako nema egzaktnih granica i po mome - seže (najmanje) do Sunca. Stoga, ako ću biti vjeran samom sebi, prava me putovanja tek očekuju.
Odjedriti jednog ljeta prema sjeveru, uz Zmajan, Kakan, Žirje i Kaprije, uvući se u kornatski labirint pa uz litice Dugog otoka preko Sedmovraća i Molata bordižati između Ista, Premude i Silbe. S mezzonavom bure krenuti još dalje prema Srakanama, Unijama i Susku i još i još.



Drugog ljeta se vratiti, prikupiti snage pa opet otploviti prema Jabuci, Svecu i Biševu pa uz južne obale Visa još dalje u susret Lastovu, Mljetu, Elafitima. Pisati, snimati, sanjati...
Kad sve to prođe, krenuti jednog proljeća pješke iz Trogira, s ruksakom na leđima preko Kozjaka, Mosora i Biokova. Spustiti se do imotskih jezera pa onda opet "kičmom" preko Kamešnice i Dinare sve do Ličke Plješivice. Negdje kod Plitvica skoknuti prema Otočcu pa uzbrdo preko Krasnoga do Zavižana. Zatim Premužićevom stazom prema jugu sve do Oštarija. I onda kao finale svega, proći vršnim grebenom Velebita, od Visočice, Vaganskog vrha do Svetog brda.. Spustiti se kroz Malu Paklenicu do Selina, iznajmiti kaić, pristati u Vinjercu i tu završiti putovanje. U četrdeset dana.
I opet pisati i opet snimati i opet sanjati...



A blog? Ponekad me sretnu moji bivši čitatelji pa me onako uzgred pitaju - jel onaj tvoj Brod još uvijek živ? Kad im kažem - o da, pogledaju me čudno, kao da me pomalo sažalijevaju i osjetim kako pomisle u sebi, ali nikad ne izgovore - pa zar ti čovječe nemaš pametnijeg posla? Pa eto, računam da netko voli igrati balote, netko voli svirati u limenoj glazbi, netko uživa gledati kriminalističke serije, a ja baš volim - pisati blog. Kakav je takav je moj je.
Ipak, nikad ih se nisam usudio pitati - zašto više ne dolaze? Jesam im li dosadio, jesam li ih možda uvrijedio, ili smo se jednostavno - udaljili...

A i ja sam neki zajebani tip. Ako me kudiš - počepušat ću se s tobom. Ako me hvališ - bit ću sumnjičav prema tvojim riječima. Ako mi kažeš da ti se sviđaju moje fotografije pomislit ću kako ti se sigurno ne sviđa ono što pišem. Ako mi pohvališ tekstove, stoposto misliš da sam truba za fotografiju. Nikad zadovoljan. Nikad zadovoljen.
Zezam se. Sve je bolje od šutnje. Zapravo čudno je to, kad nabasam na neki post iz arhive pa tamo ispod vidim dvadeset-trideset komentara potpisanih nekim nadimcima, tako dragima i poznatima, ali pomalo već izblijedjelima. I onda pomislim - kamo su nestali ti ljudi? Jesu li dobro? Jesu li živi i zdravi?
Ne volim gubiti svoje ljude, čak i kad su tako "virtualni". Zapravo, to je najstrašnije od svega, čovjeka nikad nisi upoznao, ne znaš mu ni ime ni prezime, a opet si ga prigrlio kao svoga. Gdje li je sada moja "big mama" iz Koprivnice, gdje li je moj lanternist Milan, gdje su svi oni ljudi skriveni pod smiješnim nadimcima koji su se zajedno sa mnom i smijali i plakali? Da se barem nekad jave i kažu - heeeej, tu smo, živi smo, bilo bi mi lakše...



U sedam godina, sedam smrtnih grijeha, sedam sekretara Škoja, Slaviša Žungul, Toni Kukoč, sedmica na lotu...
Ni u snu se nisam tome nadao. Mislio sam na početku - trajat će par mjeseci. I nikad više.
Danas ću vjerojatno opet pomisliti kako bi trebao prestati pisati blog. Sedam godina je dosta. Dovoljno. Pristojan staž. Ali već slutim kako će me neki iznenadni komentar strefiti pravo u centar za ravnotežu, znam da će predvečer moja Asja emajlirati nekoliko čarobnih rečenica, a ovi berekini iz uredništva će me garant opet zalipit na naslovnicu, na šta će pojedini kolege blogeri uredno popizdit, zašto stalno Brod ovo Brod ono, i šta'š unda jadan ti san ka i nisan? Kako onda imaš srca stat?

Neće stati vrijeme, ako stane sat.



P.S. A i ja sam kompliciran, mogao sam sve ovo staviti u samo dvije jednostavne riječi koje počinju sa "V"