Rasproljećio se svijet oko nas, razvigorio, raspojasao pa nakon dugog razdoblja tmastih tonova i sivog tam-tama, zvukovi zvuče zvonkije, mirisi su izraženiji, a čežnja postaje plava.



Ovog sam se jutra odlučio prepustiti unutarnjem porivu i slijediti trag upravo te plave niti, možda čak dopustiti da me preplavi, omota i zarobi. Zato se i nisam iznenadio kad je cilj kojeg sam postavio ispred sebe već između prvog i drugog koraka (p)ostao nejasan, no bez obzira na sve, osjetio sam da ne smijem stati. Tko zna, možda će već s trećim korakom naići i pravi odgovori.



I zavrludao sam još jednom stranputicama i obilaznicama što za mene i nije posebno iznenađujuće s obzirom da sam se stoput dosad uvjerio kako se prečicama veoma rijetko pronalazi pravi put.
Krivudavom cesticom usječenom u vrleti istočnog Mosora, kroz kostanjsku i podgrajsku jut, spustio sam se do rijeke Cetine.



Mnogo je mostova premostilo Cetinu u njezinih sto i dva kilometra toka, ali čini mi se da se niti jedan od njih, ne može ljepotom mjeriti s Pavića mostom. Njegovih sedam kamenih lukova izgrađenih na samom početku dvadesetog stoljeća, nedavno je dobilo novi sjaj. Ili možda vratilo stari. Kako se uzme...



Dok je zelena rijeka mirno proticala ispod njegovih lukova prešao sam pješice na drugu stranu. Osjećaj je sasvim drugačiji nego kad za volanom metalnog oklopa samo prozujiš preko. Potom se još jednom vratio na "staru" obalu. Učinilo mi se da rijeka priča svoju priču, ali nisam potpuno razumio jezik kojim je govorila. Eh da, ne može se to tek tako, na brzinu...



Nakon trećeg prelaska mosta najprije sam krenuo desno, ali nakratko, svega kilometar-dva, zatim na prvom raskršću zalomio lijevo, zavojitim serpentinama prema Slimenu.

Slime, neveliko seoce, smješteno između kanjona Cetine i sjevernih obronaka Omiške Dinare, svijetu je podarilo pjesnika Josipa Pupačića.



A pjesnik je tom istom svijetu uzvratio Morem stihova. Tko zna, možda je čežnja najjača za onim što nam je nadohvat ruke, a opet stalno izmiče, migolji i bježi...
Tako je i Josip kao dječak odlazio na vrh brda iznad Slimena samo da bi vidio More. I rekao mu - dobrojutro More.

Ako vas put ikada nanese u Slime, prođite pored groblja na kojem počiva pjesnik još kojih stotinjak-dvjesto metara i kad stignete do kraja puta, uđite tiho u Pupačića dvore.
Vrata će vam otvoriti ljubazna domaćica koja će bez obzira što ćete je uvjeravati kako to uopće nije potrebno, prekinuti sve svoje obaveze, uzeti onaj veliki starinski ključ i trenutak kasnije - pred vašim će očima zatreperiti škrinja s blagom. Ne, neće vas tu zaslijepiti sjaj zlata ni bisera ni dragulja, naići ćete samo na jednostavne riječi, riječi rukom ispisane, riječi križane, umetnute i odmetnute, riječi koje govore ponajviše o ljubavi i ljepoti.

Ima neka posebne draži vidjeti poznate tekstove "ušporko" kad i nakon toliko godina i na temelju "grešaka" možeš proniknuti u tok misli autora. Ono što se briše, važno je kao i ono što ostaje. Pronaći idealnu kombinaciju riječi nalik je slaganju Rubikove kocke. Riječi se prevrću, razmještaju, tumbaju stotinama puta sve dok ne sjednu na svoje mjesto. Možda je čak i lakše složiti kocku jer kad se poslože boje onda znaš da je to - to, dok s riječima nikada nisi siguran. Čak i kad zvuče jako dobro.



I nakon svega, ne moraš previše ni razmišljati kojim putem dalje, jedini logički izbor nametnut će se sam od sebe.



Kod onog "strašnog" prijevoja na Dubcima, odlučio sam krenuti još malo prema jugu, spustiti se do Brela, osluhnuti što mi to More dobroga ima za reći.



Dok će suho jugo paliti zrak, valovi će valjati podbiokovska žala stavljajući sve te silne oble kamenčiće na kušnju. Neka se odluče već jednom, jesu li dio mora ili planine.
M'da, neka se odluče već jednom...



Odlučiti... to zvuči tako ljudski...

A njima je i tako odveć svejedno.
Kamenčićima, naravno...