Ustao sam nešto ranije, spustio se do kuhinje, pristavio vodu za čaj. Trenutak prije no što će voda zakuhati (mora biti hot, but not boiled op.p), prelio sam je u šalicu za nedjeljno jutro, utopio u nju vrećicu nečega što bi trebale biti mrvice šipka i pustio neka se ohladi.
U nekom trenutku, bacio sam pogled na piramidu suđa koja mi je ostala na cjedilu. Bio sam zadovoljan što sam tu gnjavažu od posla obavio još sinoć nakon terevenke, ostalo mi je samo pospremiti sve te silne lonce, pjate i čaše na svoje mjesto. No, čini se da je moj pogled ipak bio presnažno bačen. Istina, tek je neznatno pomaknuo teču na vrhu, ali dovoljno da otklizne do poklopca koji je napravio salto preko ruba košare, odgurnuo posudu za cijeđenje limuna, a ona, luda jedna, katapultirala se takvom silinom u onu jutarnju šalicu vrućeg, tek potopljenog čaja i prevrnula je. Domino-efekt! Sav se čaj prolio po podu, i ispunio kuhinju mirisima divlje šipurike. Srećom, barem je šalica ostala čitava. Nisam siguran kako bih podnio njezin gubitak, ali sam iz načina kako je počeo, znao da je preda mnom savršen dan.

S obzirom da je bilo razvidno kako mi kućni poslovi tog dana neće biti osobito dobro aspektirani, nabacio sam pinklec na rame i odjurio na najbliže brdo. Dobro ajde, nije baš najbliže, ma zapravo to brdo nije uopće ni blizu, ima do njega skoro uru vrimena jahanja m'da...

Uglavnom, predmetno brdašce nalazi se u Dalmatinskoj zagori, iznad mjestašca pitoresknog naziva - Crivac, i premda ga neki ga smatraju dijelom planine Svilaje, on se kroz godine upornog rada izborio za svoju samostalnost i neovisnost. Stanovnici Crivaca (ma poslušajte samo kako to umilno zvuči - Crivaca) zovu ga jednostavnim nazivom - Veliki vrh. Kao što to obično biva, pored nečeg velikog nalazi se i ponešto malog pa se tako uz skute velikog brata smjestio i Mali vrh. Žitelji podsvilajskih sela za ovo brdo (heeej, nećemo se vriđat, Veliki vrh je sa svojih 964 metra nad morem prava planina), imaju poseban naziv- Kokolj! Eh sad, kako i odakle pak Kokolj, nemojte me pitati, pa nisam ja enciklopedija.

Veliki vrh ili Kokolj, kako vam drago, u planinarskom smislu je posve zanemaren, vjerojatno iz razloga što na njemu (za sada) nema označenih staza. Ipak, tragovi života ovdašnjih pastira i njihovih stada, ponajviše ovaca i nešto malo goveda, još su uvijek uočljivi, tako da se prateći njih, lako prebaciti u neka druga, ne tako davna vremena.



Štoviše, hodajući uz ograde od suhozida koje kao da štite otočiće zelenih pašnjaka od mora ljutog krša i nailazeći na ostatke pastirskih stanova, pred očima putnika koji će po prvi puta kročiti ovim stazama otvorit će se sasvim novi svijet. S drugačijim spoznajama i pogledima prema tamo nekim "vlajima iza brda". Predrasude i neznanje, najčešće idu ruku pod ruku.



Nakon nešto više od pola sata hoda zaboravljenim stazama došli smo konačno do Crivca, ali ne onog već spomenutog mjesta, već bunara, po kojemu je obližnje selo i dobilo ime.



Koliko je izvor pitke vode dobrodošao u kroničnoj bezvodici planine, ne moram posebno objašnjavati. U blizini bunara, čak se i očuvalo nekoliko kamenih pojata, pa uz proplanke i pašnjake, sav taj prostor izgleda poput oaze.



Mi smo svoj put nastavili dalje, sada već izgubivši onu tanku nit koja nas je vezivala s prošlošću i tradicijom pa smo nove staze morali domišljati sami. Korak po korak, slijedeću nekakvu logiku planinarskog uspona, dohvatili smo se stjenovitog Malog vrha.



Još su i danas dobro vidljivi ostaci neke gradine, vjerojatno iz Ilirskih vremena koji se protežu gotovo neprekidno sve do nekoliko stotina metara udaljenog Velikog vrha.
A kad tamo - na vrh brda rašeljka mrda.



I to ne samo jedna. ima ih barem četiri-pet. Kako li su divlje trešnje iznikle na vrhu ovolikog brda? Hm, vjerojatno je neki vojnik "čukaš" na straži u trenucima dokolice slasno žnjopao trešnje i pljuckao špice okolo, pa su se eto, neke od njih, dobro zakorijenile i bogme izrasle u prava stabla.
Veliki vrh čak ima i svoja vrata. Trijumfalna? Kako za koga...



Pogled s ovoga mjesta otkriva da je Veliki vrh ipak zasebna planina, smješten gotovo poput ogromne piramide na rubu Petrova polja. Zahvaljujući vedrom danu, vidljivost je dobra prema svim stranama svijeta. Dok nam Svilaja leđa čuva, eno zasnježenih vrhova Biokova na jugoistoku, a vidi tek Velebita, gore na sjeverozapadu. Čikola dolje lijeno teče i razliva se poljem, a gle tamo, vide se more i otoci...



No, sjetivši se kakvu mi je predstavu, priredio jedan posve bezazleni pogled jutros u kuhinji, odlučio sam primiriti strasti na razumnu mjeru.

Uostalom, dočekati posljednju nedjelju siječnja u kratkim rukavima na planinskom vrhu visokom gotovo tisuću metara ipak ima svojih draži. Ma koliko god se pravili važni i ne šutjeli o tome ;-)