Bilo je to onih godina kad su četiri godišnja doba, zanemarena, obespravljena i ponižena otkazala kolektivni ugovor, demonstrativno zalupila vratima, obećavši da se nikad neće vratiti, a vrhovni poslodavac uvrijeđen i osupnut na brzinu doveo dva štrajkolomca kojima je pokušao skrpiti odlazak starih provjerenih radnika koje je proglasio tehnološkim viškom. Umjesto proljeća, ljeta, jeseni i zime, zavladali su doba suše i doba kiše, preskočivši sve moguće ekvinocije i solsticije i još se usput važno šepurili kako oni mogu sve što ono četvero prije njih nikako nije uspjevalo.



I točno nekako na vrhuncu doba kiše kad je čitav moj svijet počela prekrivati svilenkasta mahovina ukinuvši tako i zapad i istok i jug, a bršljan se svojim trepetljikama isprepleo preko čitavog tijela, ovio se oko vrata i počeo me gušiti, osjetio sam kako moram ići dalje.



Otići nekamo, bilo kamo, samo se odmaknuti od ovih zidova koji su počeli izvijati, kretati i stezati kao da se nalaze u klještima morše iz radionice teške bravarije. A morša kvalitetna, germansko čelična, došla u ove naše krajeve kao dio ratne reparacije u onim godinama nakon drugog rata.

Krenuo sam ni sam ne znajući kamo, vođen jedino unutarnjim instinktom. A onaj gore se namrgodio pa zatim obrušio svom silom munja i gromovnih oblačina, polijevao me kao što čuvari javnog reda i mira šmrkovima tjeraju demonstrante, ali ne zato da bi me uplašio već da bi provjerio moju ustrajnost.
Zaštićen oklopom od snova vozio sam kroz to nešto neobično fluidno između oblaka i tla, ne mareći uopće o tome nalazim li se na pravom putu. Onda sam u jednom trenutku stao, odbacio oklop i pričekavši da se oblaci raziđu, dopustio hladnoći neka mi bridi po obrazima.
Preda mnom je stajao on, gorostas, visok i snažan.



Odavno te nije bilo - rekao je, a ja sam šutio znajući da me nikakva opravdanja ne mogu spasiti. Suvišne riječi ionako bi sve pokvarile.

A on me uputio prema jugu, u grad opasan bedemima, na trg koji nosi ime po slavnom piscu koji je prvi opjevao njegove visove. I na tom trgu nalazi se crkva, a na crkvi portal,a iznad portala luneta s likom Bogorodice koja u krilu drži djetešce, a u lijevoj ruci knjigu. Kao da je u toj knjizi bilo zapisano nešto veoma važno, a znatiželjno dijete je iznenadilo svojim pitanjem. Majstor je kažu - nepoznat, pretpostavljaju neki mletački kipar iz šesnaestog stoljeća.
I gledao sam dugo u to lice Gospe, vedro, životno, a ne onako plastično kako prečesto zna biti prikazano i u jednom trenutku prepoznao njeno lice. Znao sam da mora biti negdje tu. Prišla mi je s leđa i zaklopila oči rukama. Samo ona to zna tako dobro...
Zajedno smo se uputili do mora.

A more, more je odjednom potamnilo, poprimilo indigo boju.



Kao da su bića iz morskih dubina prestrašena od mogućeg napada ispustila crnilo koje se zatim pomješalo s plavetnilom ostavivši tragove kao na nekoj slikarskoj paleti.
Trajalo je to trenutak-dva.
A onda je opet sve bilo po starom...