Pisanje ponekad zna biti veoma bolno iskustvo. U Iznošenju vlastite nutrine pred osjetilne senzore čitatelja može se kriti čak i nešto mazohističko u stilu - nikoga ne boli toliko kao mene, ali eto, baš u tome uživam i tko mi što može.
Nedavno sam doživio slično iskustvo. Prebirući po tipkama ispred jednoga od prozora prema sunčanoj strani svijeta, povremeno bi osjetio nekakvo neobično bockanje u jagodicama prstiju, trenutnu oštru bol, osobito kad bi naišla neka riječ u kojoj su bila implementirana slova a, s ili d.

Ponesen bujicama misli koje sam želio što brže prenijeti iz eteričnih sivih ćelija na svjetlo ekrana, neko vrijeme sam ignorirao bol, štoviše, kako je vrijeme okretalo na buru, pomislio sam kako se između mojih prstiju i tipkovnice stvara nekakav elektricitet sličan onome kad otvarate vrata od auta pa vas iznenada pecne.



No, zagledavši se malo pažljivije između tipaka na kojima su se ponosno kočoperila slova A, S i D, kao da je u njima sadržana sva mudrost ovoga svijeta, primjetio sam kako između njih viri nekakva fak'n pribadača , ma zapravo ne prava pridača nego puntina kakvom se obično na oglasnu ploču pričvršćuju objave sindikalnih povjerenika, raspisi ustreptalih nevjernika, osmrtnice i općenito sve što se već može istaknuti na zid kao veoma važno. S tim naravno što je ova "moja" puntina bila okrenuta naopako i na moju žalost, onaj veći okrugli dio zapetljao se u dubinama tipkovnice i nikako se nije dao iskobeljati van. Kako se puntina našla unutra? Neam pojma. Pokušao sam izvući drsku diverzanticu s nekakvim pincetama, nožićima, šigurecama, turpijama i ostalim čudima, ali me bilo strah da ću spretan kakvog me već majka priroda stvorila, odvaliti neku od tipaka i pretvoriti je u paramparčad. Probao sam i s prigodnim beštimjama, ali koliko god se trudio privoliti tipkovnicu na bludne radnje, ona se jednostavno nije dala.



Stoga nije bilo druge nego uzeti kacavidu u ruke i odvrnuti one četiri vide s donje strane. Potom one tri koje su se fantomski nakačile tamo gdje nikako nisu smjele biti i naposljetku onu jednu nevidljivu u sredini. Kad je mučan proces odvidavanja konačno bio dovršen, slavodobitno sam razdvojio gornji i donji dio tipkovnice i u tili čas, mojim se dnevnim boravkom rasulo mnoštvo nekakvih gumenih čepića, ko s biserne ogrlice. Tok-tok-tok, odoše neki ispod trosjeda, većina prema izlaznim vratima, a krajičkom oka sam spazio kako se jedan punoglavac skutrio ispod usisivača.
Naravno, nije mi dugo trebalo za zaključiti kako se ispod svake tipke, slova, broja, znaka i da prostite - kursora, kriju ti gumeni čepići koji nakon našeg odlučnog pritiska nježno dotaknu poseban kružić na savitljivoj foliji koji zatim u par mikrosekundi nepogrešivo pošalje impuls tamo gdje već treba jel...

A ti čepići, strinu im njihovu ljubim, em što su se rasuli na sto strana, em što su sitni, em što su prozirni, em što su nedisciplinirani - koliko god ih trpaš u one rupice, oni opet iskaču vani kao da su na federima. A rupa tek... a rupa ima k'o na projektima za golf igrališta, nemo'š ih sve popunit pa da se stoput okreneš na glavi.
Uglavnom, trajalo je to i trajalo, ne moram posebno ni napominjati kako su sve one visprene misli koje sam kanio dokumentirati odavno već isparile iz glave, ali nakon što sam zavidao osam stotina vida, došao je trenutak istine.



Eh da, puntinu sam ipak uspio izvaditi, istina ne onako kako sam planirao... Oprostite, ali za sada ne bih o tome...
Dakle, ponovno sam prištekao sve što se prištekati dalo i ozarena lica zaključio kako mi sve brojke i slova uredno ostavljaju tragove na ekranu! Uspio sam!

Šipaksamuspio!Neradirazmaknicailitispejsbarjeborazmaknicu.
Sveizgledajakodobroalionaglupačajednanikakodaodvojitekst.
Sadopetmoramsverastavitizajebavatsesavisamsačepićima.
Svesamjošjednomrastavioisasastavioalirazmaknicaidaljenijeradila.
Srećomimaosamjošjednustarutipkovnicu.



Tipkovnicu sa uzjogunjenom razmaknicom odnio sam serviseru. Čim ju je ugledao, rezolutno je rekao - to se ne isplati popravljat!
Zašto se ne isplati?
Ma šta'š popravljat nešto šta košta pedeset kuna? Kupi novu.
Doooobro meštre. Ne isplati se popravljati tipkovnicu od pedeset kuna. Baci je. Ne isplati se popravljati kišobran od trideset kuna. Baci ga. Ne isplati se lijepiti đon na cipelama. Baci ih. Ali dobre su! Nisu dobre, baci ih. Kupuj nove! Televizor, radio, aparat za kokice. Kupuj-bacaj, kupuj-bacaj.

NIšta se više ne isplati popravljati. Jebada je. Nismo ni opazili, nismo toga bili ni svjesni kad smo i kako lako zakoračili u vrijeme nepopravljivih.
I ono što mi se čini najgorim u ovoj priči - nisu samo predmeti ono što se ne isplati popravljati. I ljudi su krenuli na put bez popravka. Ne štima vam brak? Udaljili ste se jedno od drugog? Hoćete li popraviti to? Ma... ne isplati se, baci brak i kupuj novi. Pokvario vam se prijatelj? Ma šta ima veze, ima novih prijatelja na skladištu kol'koo'š. Pokvarilo vam se dijete? Hoćete li kupiti novo? Akcija u Bezzvezeti samo što nije počela...



P.S. M'da, ni ove fotografije se isplati popravljat. Pa eto, prije nego što ih bacim...