Očito imam sreće sa zagrebačkim jutrima. Kad nakon cjelonoćne simfonije za udaraljke i roletne u izvedi združenog kišnog orkestra osvane svježe, ali vedro, a pritom još i praznično jutro, nema ti druge nego pri prvom pogledu s desetog kata izdeklamirati - al je lijep ovaj svijet, ponedjeljak je pa još i neradni!



Nakon Plitvičkih jezera i zagorskih brega, nestručna ekskurzija zbunjenih informatičara spremna je za povratak prema jugu. A najbliži put prema jugu, odavno se to zna, vodi preko zapada. Tako smo veselo skrenuli prema tom dijelu svijeta i samo što nismo dodirnuli slovensku granicu kad ono pred nama - Samobor!



U gori raste Samobor
a tebe nema dragi moj...



I te kako imam simpatija za gradiće koji se poput dragih kamenčića nalaze na obodu prstenova velikih gradova. Istina, ponekad znaju biti iskompleksirani velikim susjedima, čak i zarobljeni provincijalnim manirima, ali oni najbolji među njima, često svoje nedostatke znalački pretvore u prednosti. Osim toga, nitko im ne može poreći da imaju poseban šarm.
Netom pri dolasku u Samobor, pred nama se postavila strašna dilema - napraviti neobavezan đir gradom ili odmah, bez suvišnog razmišljanja pokleknuti pred samoborskim kremšnitama. Naravno da smo odabrali ovo drugo.



Na glavnom gradskom trgu nanizalo se nekoliko caffe-slastičarnica tako da smo metodom slučajnog odabira zauzeli položaj na štekatu nasuprot bankomata Splitske banke. Mislim, nikad se ne zna kad će ti pofalit love jel, zamislite, tko je još prije desetak godina mogao slutiti da će mreža bankomata postati hodogram naših kretanja.

Samoborske kremšnite dakle... Samo kronično grintav ili akutno blesav čovjek bi se usudio reći da nisu ukusne, ali za nas koji smo odgojeni na Bobisovim krempitama malo se teže prilagoditi na, ajmo tako reć, specifičnu teksturu ovih samoborskih.

Mi svakog puta nekako nesvjesno trznemo pijatićem ispod krempite ili kremšnite svejedno, i ako pritom zadrhti ko sisa Mađarice mlade, tada budemo jako zadovoljni. Onda već krene poznati ritual, netko voli odvojiti gornji sloj kore pa se njime pojedinačno osladiti, a netko bogme zapara pinjurićem po čitavoj visini, zahvati i kore i kremu i salvetu i sve što mu se nađe na putu.
Vidno zadovoljni degustacijom samoborskih kremšnita koja su nam značajno podigle razinu nadrealina, žustro smo se uputili prema Gradini, ostacima starog grada Samobora koji i danas dominira nad dolinom u kojoj se smjestio ovaj, uvjetno rečeno - novi.

Nakon petnaestak minuta ugodne šetnje ponajprije uz potok, a potom i kroz šumicu stigli smo pred zidine staroga grada.



Posebno je zadovoljstvo provlačiti se kroz labirinte nekadašnjih barutana, puškarnica, a pogotovo kula u kojima su vazda bile zatočene neke djeve bajne, ali ne mogu se oteti dojmu da je obnova drevnih utvrda iznad naših gradova uvijek posljednja na listama prioriteta i da nekako najlakše ispadaju iz planova financiranja već pri prvom rebalansima proračuna.







Šteta, zaista, jer ovako na posjetitelja ostave dvojake osjećaje, s jedne strane nude dašak povijesti, avanture i tajnovitih priča, a s druge opet, silna travurina unutar zidina i svi ti natpisi tipa "opasnost od urušavanja", znaju ostaviti gorak okus.

No, ne želim biti isuviše kritičan, čim prođe ova naša "kriza" vjerujem da će mnogi od tih starih gradova zablistati novim sjajem. To će biti vrlo skoro, eto samo što nije.
Tako se lako bilo uljuljkati u atmosferu pitomog Samobora, ali nama je valjalo krenuti dalje.







Tri dana ekspedicije "Kontinentio 2012" protekla su iznimno brzo, u atmosferi snošljivosti i međusobnog uvažavanja nadasve, a kako to obično biva, na kraju izleta, puni su nam kuferi, ponajviše šporke robe, ali naposljetku, uvijek se tu negdje nađe i pun kufer dojmova, a to je priznat ćete - najslađi teret svakog putovanja.