Još jedno jutro na Prijevoru. Za razliku od onog jučerašnjeg, bunovnog i snenog, ovo je došlo lako i nečujno. Kako se čovjek brzo privikne na sve pa i na spavanje u šatoru visoko na obroncima planine, čak na 1650 metara nadmorske visine.

Sinoć nisam čuo našeg pjevača koji je čitavog dana tako strasno pjevao o jednoj fatalnoj ženi koja je, vjerovali ili ne, uvijek ostala ista. Već sam se pobojao da je s prvim mrakom odgibao nekim novim planinarskim stazama, tako da me iznenadno praskozorno kukurikanje "ostalaaaaaa si uvijek istaaaa" raznježilo i ozarilo. Pjevač je još uvijek tu!

Prava komedija je nastala kad su iz ostalih šatora počele izvirivati raščupane glavice i zdušno odgovorile u maniri najboljih bek-vokala - ostala si uvijek istaaaaaaa....
Naravno da nakon takvog pozdrava novom jutru nikakvo spavanje nije dolazilo u obzir, pa čak ni dokono kunjanje.





Premda su još sinoć, pri povratku sa uspona mnogi planinari otišli iz baznog logora (uh šta mi ovo "logor" ružno zvuči), dijelom na Dernečište, a poneki već i svojim domovima, u Šator-gradu još je uvijek ostalo prave raje. Naši prvi susjedi, dvoje momaka i četiri cure iz Sarajeva, rasprostrli su ispred nas svo brdo raznih delicija. Čokamo, netko s nogu, netko s trave onako nasumično, malo slatkoga, malo slanoga, nismo baš nešto posebno ni gladni, ali u ugodnom društvu sve ima bolji okus.

Jeste li za jednu kafu?
Ma hvala, ne treba, nemojte se gnjavit samo zbog mene.
Ma šta ne treba, sad ćemo mi to brzo. Gledajte kako mi to radimo.

I zaista, u malenoj Kii natrpanoj planinarskom opremom, u samo nekoliko centimetara slobodnog prostora između siceva, instalirali su pravu malu kuhinju. Očima da ne povjeruješ. I fakat - radi! Evo, već se krčka voda! Par minuta kasnije, zamirisala je najljepša kava na svijetu.

Bližilo nam se vrijeme rastanka. Pridružili su nam se naši Požežani iz GSS-a i "pjevači" iz Jajca. Kažu da su oni uglavnom dvo-Jajčani. Vjerujemo im i bez detaljnog pregleda. Postoji ona izreka - Visoko u planini i daleko na pučini, nećeš naići na loša čovjeka. Živa istina! Do novog susreta negdje na planinama!



Makadaming kroz Perućicu pri dnevnom svjetlu neizmjerno je ugodniji od onog ponoćnog prije dva dana. A i nizbrdo je. Slaloma između rupa i goba ne bi se posramila ni Janica K. Tu i tamo neki kamenčić frcne po dnu auta, ali ovoga se puta Fiatić Puntić pokazao kao vrstan terenac. Zastajemo na jednom proširenju i hitamo prema vidikovcu s kojega se pruža pogled na Skakavac, čak 70 metara visok slap koji huči duboko u samo srce prašume.



Kažu da Skakavac zna biti višestruko bogatiji vodom, ali i ovako djeluje fascinantno. Beskrajno šumsko prostranstvo koje seže oko nas i tišina koja nas okružuje ostavljaju bez daha i glasa. Pred ovakvom ljepotom, šutnja je najljepša muzika.





Pri samom kraju makadama, ispriječila nam se spuštena rampa preko ceste. Kad smo se uspinjali, nismo je ni primjetili, očito smo prošli lišo, ali sad moramo platiti ulaznicu za Nacionalni park. Kol'ko? Sve po dogovoru. Oćete monolog il' recitaciju...





Spustili smo se do Tjentišta, mjestašca u pitomoj udolini između vrletnih gora. Kažu da je samo ime Tjentište proisteklo iz rimskog naziva Tentorium. Naime, već je u davnim vremenima ovdje prolazio put koji je vodio od Jadranskog mora prema Panoniji. Putnici su se često zaustavljali upravo u ovoj dolini i podizali šatorsko naselje - Tentorium. Eto vidite! Pa nije meni bezveze još jučer pao na pamet taj Šator-grad! Uh, bolje mi je i ne govorit što sve meni pada. Na pamet, dakako.

Vinci, naš vođa puta koji je na svakoj planini "doma" odveo nas je do jednog ugodnog restorančića gdje smo uz klokotanje vode iz prirodnih izvora ponešto i čalabrcnuli. E pa nećemo se mi izgubit. Topla spiza i slasni zalogaji nakon planinarenja - mmmm, ma ko to more platit...

I na kraju, kakav bi to posjet Sutjesci bio da nismo zastali kod spomenika. Kako pojmiti Sutjesku bez Sutjeske? Svo vrijeme sam se u nevjerici osvrtao oko sebe i razmišljao - pa kako je moguće da se među ovakvim prirodnim ljepotama vodila jedna od najvećih bitaka drugog svjetskog rata? Divota planine protkana zemljom natopljenom krvlju. U nekom trenutku pomisliš - heeej pa ovo nije stvarno, ovo su samo kulise za neki filmski spektakl.



Ali nisu kulise. Pozornica je stvarna. Stradanja su i te kako bila stvarna.



Moj dida Ante, borac Druge dalmatinske, pao je pokošen rafalom upravo ovdje na Tjentištu. Izmučen i ranjen, ležao je bespomoćno na bojnom polju. Vidjevši svuda oko sebe tijela svojih poginulih drugova već se bio oprostio sa životom. Pogotovo kad je čuo Nijemce kako dolaze. Oni najčešće nisu imali milosti.



Nekim čudom - nije se dogodilo ono najgore. Odveli su ga u zarobljeništvo i nakon nekog vremena razmijenili. Srećom, moj dida je ostao živ. Više od šest tisuća partizana na Sutjesci nije.

Najbolji sinovi Dalmacije, Crne Gore, Hercegovine, Bosne i ostalih naših krajeva ostali su zauvijek ovdje. Neka im je vječna slava.



Ne znam zašto nikad nisam svoga didu pitao ni za Neretvu ni za Sutjesku. Mislio sam - bit će vremena. A ni on sam nikad nije želio posebno pričati o tome. Naše Neretve i Sutjeske zajednički smo odšutjeli.

No,sad mi je mnogo toga jasnije. Priznajem, ostao sam pomalo razočaran zbog toga što je spomen područje u prilično lošem stanju. Spomen dom je zatvoren, kažu da je u ratnim godinama bio i opljačkan. Nove vlasti očito imaju nove prioritete.



Tko zna, možda to tako mora biti. Vojne prolaze, države se mjenjaju, ljudi i događaji odlaze u povijest.

Ali, ostat će Sutjeska zauvijek, ostat će Maglić i Zelengora, ostat će i pričati svoje priče. Pričat će neke ljepše priče, priče o miru i budućnosti, priče o planinama, šumama, jezerima i dolinama, priče o ljepoti života.