Kad nam netko blizak i drag ode s onu stranu vječnosti, najprije zanijemimo, zatim glasno opsujemo, a potom tražimo sve one riječi koje jedno drugom nismo dospjeli reći. Budemo kivni na sebe i na čitav svijet, na svakodnevnu grubost i sebičnost. Zar su nježnost i blagost odlike slabih? Škrtarimo s onim pravim riječima, tražimo opravdanja, nastojimo uvjeriti sebe da nismo imali vremena, ni jučer, ni danas, a onda jednog dana shvatimo da vremena ima u izobilju, samo više nema nas.



Tko zna, možda je to prirodno, možda tako mora biti. Najljepše su riječi koje ostanu neizrečene.





Moja draga Asja, s kojom volim razmjenjivati mudre, ponekad i manje mudre misli, upravo danas mi je rekla – griješe oni koji kažu da se čovjek rađa samo zato da bi jednog dana umro, čovjek se rodi da bi - živio.





Kraj