Kako najlakše pronaći izgubljenu stvar? Jednostavno, ako vidiš da ne ide i ukoliko već počneš razmišljati o srazu vlastitog čela s pločićama u kupioni, moraš otkačiti fokus s misteriozno izočnog predmeta i početi tražiti nešto sasvim drugo! Naravno, ne mogu garantirati stopostotnu uspješnost, ali upravo sam ovom metodom jutros otkrio nešto što sam davno već zaboravio da uopće postoji.

Sliku nekoliko bunara obzidanih masivnim kamenjem viđenih iz perspektive sivog sokola pamtim još od fenomenalne izložbe Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja koja je održana u Klovićem dvorima, ima sad već skoro pet godina. Bunari bogati vodom u carstvu dalmatinskog krša, izgledali su poput dukata, a priznajem, tu sam sliku intuitivno vezao s imotskim krajem, znajući da upravo tamo postoji velik broj većih i manjih jezera.
No, kako rekoh, tražeći ovog mutnog i memljivog travanjskog jutra nešto sasma drugo u trokutu Nisko-Brštanovo-Kladnjice, i pomalo grintav na kišicu koja sve nešto oće-neće, manirom profesionalnog tumarala i dopisnog vrludala, nabasao sam nešto izuzetno.



Rajčica – udolina u kojoj se nalazi ravno deset bunara tako se uspješno skrila među gustim raslinjem kao da se nečeg srami, kao da želi reći – pustite me na miru.



A zapravo, Rajčicu sam pronašao zahvaljujući – kravama! Kad su mi dosadne kapi kiše počele igrati kazačok na tjemenu, pomislio sam kako bi bilo pametno nekud se skloniti. Iz šipražja je svako malo dopirao tingl-tangl zvon pa sam računao – gdje su krave, tu su i pastiri(ce), a gdje su pastiri(ce) bit će valjda i nekakvo sklonište. No, ovdašnje krave su pokazale da itekako dobro poznaju svoje parcele, bolje od općinskih zemljišno-knjižnih ureda, tako da im nikakva pratnja nije bila potrebna. Istina, jedna krava bujnog vimena mi je pokušala nešto objasniti, ali nisam siguran da sam najbolje shvatio njezine zahtjeve.



Rajčica dakle...
Porijeklo imena nije mi poznato, postoji li neka tajna veza s pomidorima ili pak nekim čovom koji se prezivao Rajčić – ostaje tema za daljnju istragu, ali činjenica je da deset znalački izgrađenih bunara plus još jedna lokva čija veličina varira, zaista ostavljaju bez daha. Način na koji su posložena kamenja teška i po nekoliko stotina kilograma odaje ruku pravih majstora.
Zanimljivo, svi su bunari rađeni na isti način, sa stubama koje postupno ulaze ispod razine vode. Otkada datiraju ova mala remek-djela?



Razgovarajući kasnije s jednim mještaninom saznao sam da su vodu s Rajčice uzimali ne samo za napajanje blaga, već i za kućne potrebe, a isto tako da su mnoga djeca i proplivala u tim bunarima. Pomalo me iznenadilo kad mi je rekao da nitko zapravo i ne zna koliko su bunari stari, da su tu još i prije osvajanja Turaka, kaže – sigurno su stariji od četrnaestog stoljeća.
Iskreno, mislio sam da buca, ma daj molim te, kakvo četrnaesto stoljeće, pa to znači tisuću trista i neka, heeeej kad je to bilo... Što je najbolje, izgleda da su još stariji, jer se u nekim spisima spominju kao „rimski bunari“. Eh sad, jesu li zaista tu od vremena staroga Rima, ostaje za istražiti ...









U svakom slučaju, malena, skromna, skrivena Rajčica, otkrila mi se baš kao mali raj, mjesto posebno i nesvakidašnje, vrelo života u možda najsušnijem dijelu Dalmatinske zagore.
Pomalo me i čudi što ovakav lokalitet nije uključen u niti jedan program zaštite, očito je malo onih koji su svjesni da ispred nosa imaju pravu malu senzaciju...