Vjetar s juga donio je miris naranče u moju sobu i u trenu je obojio uspomenama. Nenadano i sneno, pred samo svitanje, sjećanja su me odvela do najranijeg djetinjstva i počele su se redati magličaste slike događaja važnog za čovječanstvo, a potpuno nevažnog za tadašnjeg mene. Vjerojatno je šašavo da je upravo let na Mjesec događaj koji se najdublje utisnuo u moje pamćenje iako sam tada imao tek tri godine i još poneki mjesec.

Naravno, tada nisam znao što se uistinu događa i tko su ti smiješno obučeni ljudi koji skakuću oko Apola 11, ali čak i danas dobro pamtim slike na crno-bijelom televizoru u tinelu naše stare kuće na Čiovu. Sama šetnja Mjesecom nije mi ostala zapisana u memoriji, ali se odlično sjećam prizora iz neke ogromne dvorane s bezbroj monitora. Također, upečatljiv mi je ostao glas čovjeka koji je u to vrijeme bio tata-mata za svemirske letove, mislim da se zvao Josip Kotnik…

Sjećam se paljenja vatre na dan svetog Josipa i ritualnog preskakivanja preko razbuktalog plamena. Tog dana bi još od popodneva momci i odrasli muškarci donosili suho granje na maleni trg ispred crkve kojeg smo zvali Požarina. S prvim mrakom zapalila bi se vatra, za tren oka bi plameni jezici sukljali visoko u posljednju zimsku noć, a ja sam kao petogodišnjak vjerovao da oni to rade u čast moga rođendana… Ne znam kad se taj običaj ugasio, ali bilo je u tim činu nečeg snažnog, nečega simboličnog, iskonskog.

Kasnija sjećanja sve su življa i jasnija, posebno ljetna kupanja na malome mulu ispod Duhanke, prvi dani u školi na trogirskoj rivi, prolasci broda kroz otvoreni čiovski most. Vapor bi isplovljavao iz Splita, pristajao u Slatinama i Arbaniji, a nakon Trogira bi otplovio prema Drvenicima. Sedamdeset i četvrte, svjetsko prvenstvo u balunu, pobjeda Jugoslavije nad Zairom, čak s 9:0. „Nesvrstanima“ nije pomogao ni Kakoko, u to vrijeme njihov najbolji igrač. Bilo je ljeto, bilo nas je puno u kući, gledala se utakmica i žnjopao brujet od plemenite ribe ulovljene samo dan ranije na Kornatima. Barba Tome Koščina imao je prekrasan drveni brod i svakog bi ljeta poveo „kaznenu“ ekspediciju prema Kurbi veloj i Babinoj guzici. Vraćali bi se nakon desetak dana, preplanuli od srpanjskog sunca i sa stotinama kila ribe u jacerama.



Stižu me sjećanja, ali srećom, još uvijek uspjevam održavati korak s njima. I dobro je dok je tako. Bit će nezgodno ako me preteknu i odlepršaju negdje u budućnost. Čudni su ti kolosjeci, uvijek jednosmjerni, bez mogućnosti povratka, čak i ako pokušam varati ne bi li se vratio u isti krug, onaj podlac zvan vrijeme neda se zbuniti, samo me premjesti na drugu skalinu i kaže – sad si tu, ne mrdaj dok se ne vratim.

I tako, pamtim dane prošle, sanjam dane buduće. I mogu vam reći da se sasvim ugodno osjećam sa svojih četrdeset i… ma nije ni važno. Brojke su i tako relativan pojam. Važno mi je samo da mi ovaj dan, moj dan, još uvijek ima posebnu boju, bez obzira hoće li sjati sunce ili će nebo prekriti oblaci, da još uvijek ima posebnu toplinu, samo meni znanu, toplinu još jednog novog proljeća i što sam na kraju svega zahvalan za svaki dan, za svaki dah, za sve ono lijepo što su mi godine donijele. Rođendani i postoje da se slave!