Ne znam kako danas stoje stvari po tom pitanju, ali nekad su peradarske farme znale po jako povoljnim cijenama prodavati koke nesilice koje su manje-više uspješno pregrmile svojih petnaestak minuta kokodakanja, hoću reći - slave. Koke naime imaju te cikluse nešenja (jel se to tako kaže?), a stručnjaci za jaja ih od malih nogu šopaju raznim besmislicama i uvjeravaju da će jednog dana biti prvakinje olimpijajade i da će im se zbog tog diviti vascijeli kokošinjac.

Uglavnom, nakon što bi jadne koke dosegnule svoj zenit i ušle u silaznu putanju svoje produktivnosti, brže-bolje bi ih, oooo sudbine lude, zamijenili s mlađom piletinom.
I tako jednog dana moja majka dobije dojavu od dubokog grla Agrokoke da možemo doći kupiti deset komada tih super-nesilica. Kao- one mogu još duuuuuugo nesti, ako ih budemo pazili i brižno njegovali . Super! Sestra i ja radosni, ćaća na brzinu sklepao kokošinjac, našoj sreći nije bilo kraja jer ćemo eto i mi sada imat friška domaća jaja.

I stvarno, krenulo nam sjajno, jednog dana tri, sutra četiri, ponekad samo dva, ali znalo se zalomit dana čak i s pet jaja. Međutim, primjetili smo nešto čudno. Sve su nam koke bile živahne i zdrave, zapravo sve osim jedne. Ona se već nakon nekoliko dana počela osamljivati, nije se najbolje snalazila u društvu, sva onako stidna i povučena, stisnula bi se u kut kokošinjca dok bi je ove druge onako mangupski i kao usput kljuckale po repici.

Ispočetka smo pokušali zaštititi jadnu kokicu pa bi onako autoritativno zamlatili štapom po ovim zlostavljačicama čim bi počinile prekršaj iz članka 2. stavak 3. Zakona o javnom redu i miru, ali džaba, ne mo'š ti dvadeset i četiti sata dnevno održavat red u kokošinjcu! Nije prošlo ni desetak dana - jadnica uginula. Ajde, šta se može, pomislili smo, eto našlo se među njih deset jedna onako malo dežbjego, ali njih devet kao i deset, svo zlo u tome, bit će još dobrih jaja...



Međutim, vrlo brzo su preostale koke pronašle novu najslabiju kariku. Opet se ponovio isti scenarij. Šeta kokošetina osam ponosito uzdignutog nosa, dok ona deveta, najslabija, sva šćućurena trpi batine i ponižavanja. Nakon deset dana - ode i druga u kokošji raj. Pa treća. Pa četvrta. Pa...

Nevjerojatno nešto, ali te koke, zaista čudne ptice, s takvom su lakoćom pronalazile najslabije među njima, kao da im je to maltretiranje bilo urođeno, prirodno, razumljivo. Kao da su provodile antikokošizam. Neki su nam dobronamjerno savjetovali neka nabavimo pivca, kao on će uvest red u kokošinjcu, ali dok smo mi pronašli pravog kokota, ostala nam tek jedna jedina kokoš - gazdarica i neprikosnovena vladarica. Nije nam više bilo domaćih jaja, kraljicu kokoši čak i nismo više držali zatvorenu nego je slobodno šetala po vrtu i kljuckala mrvice. Bila je sva ponosna na svoju pobjedu u kokošjem boju, ali ne zadugo. Jednog dana odnekud dolutao mješanac Vuki od Đoke Kamikaze, psina snage vučjaka i čeljusti terijera, zgrabio kraljicu kokoši za gušu i ekspresno joj skratio muke.

Ljudi su navodno na mnogo većem stupnju razvoja od kokoši. Ljudi su humani, požrtvovni, suosjećajni, rado će priskočiti jedan drugome u pomoć, ma milina jedna koliko su ljudi divna bića.
Čujem danas da je neki mamlaz sa Porsche Cayennom pregazio radnika Diokija dok je ovaj prosvjedovao. Čovjek je sav očajan, što već pet mjeseci nije primio plaću zajedno sa svojim kolegama, odlučio blokirati cestu. Mislim, ti radnici su stvarno dosadni. Stalno nešto zahtjevaju. Nema dana da se na ekranima ne pojavi neki brkati sindikalni vođa pa onda psuje, prijeti, viče kako oni neće dozvoliti ovo i ono. Ma molim te! Vi bi plaću za svoj rad? Vi bi radnička prava? Vi bi poštivanje kolektivnog ugovora? Štaaaa, vi bi socijalizam!? Idite u Kubu, Koreju ili već neku drugu državu na K!

Dobro, sarkastičan sam, shvatili ste već. No čini mi se da naš najveći problem nije ovaj klipan u Porscheu. Lako za njega. Naš najveći problem smo - mi.
Radnici tamo neke tvornice prosvjeduju - nas se to ne tiče, nama je dobro. Uostalom, vjerojatno su to neke lijenčine i dangube, sami su krivi za svoju sudbinu.



Mi smo kao ljudi, a ponašamo se isto kao one kokoši iz mog kokošinjca. Izgubili smo osjećaj solidarnosti. Ako se neki problem nas direktno ne tiče - odmahnut ćemo rukom i nastaviti dalje, pomalo bijesni na te neradnike koji nemaju pametnijeg posla nego maltretirati nas pristojne građane.
Ne mogu se oteti dojmu da se danas u sve pore naših života upio jedan rigidini antihumanizam, sebičnost neviđenih razmjera. Nemamo trunke suosjećanja, sposobni smo svakom ljudskom biću pronaći manu, ne bi li na taj način zaštitili sebe. Naravno, mi smo bezgrešni, mi smo super, mi smo fer, mi ćemo uredno okrenuti broj 060 bla-bla kad bude neka humanitarna akcija na televiziji, i usput ćemo razmjeniti par riječi s glavnim glumcem sapunice, pobjednikom multiantitalent showa ili pak ministrom jadikovanja.

Čovjek čovjeku vuk?
Ma kakvi!
Čovjek čovjeku kokoš!