Govore li lica ljudi o njima više nego što bi oni sami htjeli? Ako su oči ogledala duše, kakve li sve tajne kriju obrazi, usne, čelo, nos... Ponekad mi se dogodi da sretnem ljude o kojima baš ništa ne znam, ni tko su, ni što su, ni odakle su, ali dočim ugledam njihova lica, osjetim kao da mi, na neki način, otvaraju vrata svog doma. Sve njihove boli, nemiri, i čežnje, kao da su zapisane u karakterističnim crtama i sjenama kojih na svakom licu ima napretek.

Ako već neka "rubna" područja znanosti mogu odgonetnuti mnogo toga o čovjeku samo po datumu i mjestu njegovog rođenja, ako sudbinu navodno možemo iščitavati iz dlana, a psihološki profil iz načina kako se netko kreće ili govori, kako to da se do sada nije pojavila disciplina koja bi proučavala ljudsko lice? Ne samo mimiku i geste, već općenito strukturu i oblik, simetriju, omjere i razmjere...
Uostalom, zar nije upravo lice prvi razlog zbog kojeg će nam netko biti privlačan, a netko ne? Dobro, ne želim sad umanjivati dojam što će ga , osobito na krhku mušku psihu ostavljati sise i guzice nježnijeg spola, ne želim niti zanemariti magičan učinak što ga ostavljaju noge, ruke ili vrat, ali mi se čini kako je takva vrsta privlačnosti više onako - animalnog porijekla, a da privlačnost lica ipak spada u neku, ajmo reć - duhovniju kategoriju.

Isto tako, zašto će nam netko, već na prvi pogled biti odbojan? Stari ljudi u Dalmaciji često bi znali govorit za nekog - ma nije mi nikad ništa učinija, ali ne mogu ga njanci naštampanoga vidit!
Naštampan ili natiskan svejedno, slutim kako bi zanimljivo bilo napravit jedan eksperiment u kojem bi dobrovoljci samo na temelju slike nečijeg lica pokušali odgonetnut "povijest bolesti", odrediti je li im ta osoba simpatična ili antipatična, ako jest zašto jest, a ako nije -a božemoj...



Svako lice ima i svoje naličje, koliko tu samo leži skrivenih kombinacija, pa kažem vam - ima tu materijala za čitavu znanstvenu disciplinu.
Kad se na tren prisjetim cura koje su mi se sviđale, sve tamo od stoljeća sedmog, onda mogu vrlo mudro zaključit kako je bilo i crnih (istina - manje) i plavih (pinku više), našlo se u patnjama mladog Veršića vitih jela, ali i dražesno pupastih smokvica, buntovnica, goropadnica i dobrica, uglavnom, u mojoj vrlo osobnoj galeriji ostat će zapisane čitave logaritamske tablice "krojačkih" mjera, ali na koncu će ipak ostat jedna konstanta - lice!

Hm, tko zna, možda je sva filozofija u tome da u tuđim licima zapravo tražimo - sebe?

P.S. Eh da, izgleda da sam u ovome postu nemušto otkrivao toplu vodu. Znanstvena disciplina o kojoj mahnito trubim već postoji i zove se fiziognomika.
Hvala Valentina!