Javila mi se jutros gospođa Nina, veoma ljubazna i draga ženica, urednica jednog časopisa kojem povremeno nesebično (hm, hm, ček da se nakašljem) darujem svoje crtice i zapažanja, pa me nakon uvodnog propitkivanja o zdravlju, obitelji, ljubavi, cijenama graha, kiselog kupusa i poriluka na ovdašnjim pazarićima uljudno zamolila da joj pošaljem neku svoju fotografiju.
Ooo, pa nema problema, već imate u arhivi more mojih fotografija, izaberite jednu po vašem guštu, a ona kaže ne ne, ne treba nam vaša fotografija, već nam treba fotografija vas, razumijete?

Ajoj, šta da joj kažem, istinu možda, da u silnim gigabajtima fotografija nemam niti jedne na kojoj barem donekle pristojno izgledam... Čovječe, kad vidim sve te važne face, fotografe recimo, ili arhitekte, slikare, pjesnike, uvijek imaju upečatljiv, zaneseno-intelektualni pogled koji seže negdje u daljine. Dok palcem i kažiprstom desne ruke nonšalantno pridržavaju donju vilicu, šarmantna trodnevna brada im odaje totalnu posvećenost svome pozivu...



Uistinu, ne volim se gledat na fotografijama. Uvijek ispadnem grozno. To je strava jedna koliko loše ispadnem. Ono - doslovno ispadnem, ko iz vriće kumpira. Bate, na šta ovo sličim? Nije moguće! Onda me prijatelji tješe - pa šta oćeš, ujopće nisi loše ispa, ti zaista tako izgledaš! Tek tad me totalno ubiju u pojam!
Ipak, zanimljivo je kako upravo te fotografije na kojima izgledaš grozno, podbuhlo, umorno i općenito nikako, tokom vremena same od sebe dobijaju na estetici. Kad nakon dvije-tri-četiri godine opet pogledaš tu istu fotografiju onda nekim čudom dođeš do zaključka - hm, vidi, pa zaista ne izgledam tako loše na njoj! Naravno, u tom trenutku već si par sunčevih krugova iskusniji, a to automatski znači, deblji, tromiji, ćelaviji, i bolje da ne nabrajam dalje...

Općenito uzevši, ljudi su rijetko kada zadovoljni kako "ispadaju." Ajme blesavog izraza...
Volimo vjerovati da u principu izgledamo znatno bolje od onoga kako nas opisuju te bezbrojne kombinacije piksela na ekranima pa ćemo rado neke "sitne" nedostatke pripisati pretpotopnoj kameri sumornog kolorita, lošem osvjetljenju ili pak zločestom snimatelju koji je čekao baš pravi trenutak i jednu fatalnu sjenu koja je naš podbradak dovela praktično do ruba gušavosti.

No, lako za fotografije. Upitamo li se ikada kako "ispadamo" u stvarnim životnim situacijama, u svakodnevnim razgovorima s prijateljima, kolegama... Najčešće nismo i ne možemo biti svjesni vlastitih, počesto smiješnih pokreta, grimasa, tikova, možda čak mucanja ili poštapalica.
Moj prika Miki u razgovoru umjesto zareza koristi jednu riječ koju nije pristojno spominjati u javnosti, ali eto, recimo da ta riječ počinje kao kukuruz a završava kao vrabac. Stari moj ku.ac iša ti ja sinoć ku.ac u grad i vidija onu pi.ku ku.ac o kojoj sam ti priča ku.ac i sve ti je gledam ku.ac ... i tako u nedogled.
Naravno, Miki nema pojma koliko često upotrebljava svoj specifični "zarez" niti smatra da time čini nešto loše. A u kurac, nemoj me vatat za svaku rič! Neću Miki, obećajem...



I tako, ponekad se dogodi da naše riječi zazvuče kao da prolaze kroz probušenu i zarđanu trubu, a geste se izvitopere kao u iskrivljenim ogledalima pa na koncu sve to ne izgleda onako kako smo mi u svojoj glavi zamislili, već "pinkicu" drugačije.
A "pinkice" život znače...
Stoga, obratite pažnju kako "ispadate" da ne bi kasnije bilo - aaaaaajme!