Čitav život učiš, radiš, trudiš se, nastojiš, ulažeš u sebe, tu i tamo uložiš ponešto i u svoje bližnje i onda odjednom nabasaš u neke srednje godine dočekan spoznajom da nemaš pojma ni o čemu! Eto do prije par dana, nisam nikad ni pomislio o tome koliko unosno može biti najobičnije - padanje! Ne kažu zaludu da novac leži na ulicama, samo ga treba pokupit. Pa mislim brate, nema dana da se barem jednom ne spotaknem, ne posrnem i blesav kakav jesam, nastojim se održat na nogama vitlajući rukama, očima i ušima, umjesto da jednostavno ljosnem i prostrem se svom širinom po javnoj površini.

Ipak, nije padanje baš tako ni jednostavno. Morate dobro proučiti mjesto u kojem živite. Tako primjerice, ukoliko se strmopizdite na glavnom trgu, možete tužiti grad. Ako vam se takva neugodnost dogodi na autobusnom kolodvoru, zna se - tužit ćete Promet. Malo je zawebanije padanje ispred stambenih zgrada. U tom slučaju morate tužiti sve stanare. Teoretski je moguće i to dobiti, ali iziskuje puno više vremena i živaca. Najprije dok pronađate sve individue koje imaju prebivalište na predmetnoj adresi, pa vlasnike, suvlasnike, prethodnike, nasljednike, podstanare na sivo, podstanare na crno, bakalar na bijelo - oduži se sve u nedogled. Kažu da se za jedno padanje može dobiti i do petnaest tisuća eura. Pa to je sasvim pristojna svota za proživjeti recimo - godinu dana.

Dobro, to je samo jedna godina. Ali što nakon toga? Pih, da što nakon toga!? Odete u drugi grad! Nemojte ni u ludilu izabrat neku siromašnu selendru za svoja posrtanja, neko samo one prave, kvalitetne, bogate jedinice lokalne samouprave. A zamislite samo koliko će nam se novih prilika pružiti ulaskom u EU?
Pa ima u toj Europi gradova koliko oš! More trgova, čitav sunčev sistem ulica, galaksija izvanrednih lokacija za polomit ekstremitete!

Ipak, ovim se zanatom nije preporučljivo baviti dugi niz godina. Ni kosti nisu više što su nekad bile. Stoga je recimo pametno postupno prijeći na pretpljeni strah. Tu također leže nebrojene mogućnosti. Strah od visine, strah od broja trinajst, strah od utapljanja, strah od otvorenog prostora. Dođete u neki grad i prenerazite se, skamenite čak, od njegovih otvorenih prostora! Trg je dug sto, a širok osamdeset metara? Tužba! A koliko straha tek izaziva onaj užasni spomenik nekog njihovog ratnika na propetom konju!? Pa taj je i po našim zemljama haračio! Tužba po hitnom postupku!

Hodate plažom i ubodete se na morskog ježinca. Tužba! Uđete u trgovački centar petnaest minuta prije kraja radnog vremena pa vas metalni glas spikera upozorava kako se bliži vrijeme zatvaranja. A vi još niste obavili ni po spize! Ne znate na kojim se policama nalazi konšerva, a na kojim šubjoti s jajima. Gdje je jogurt? Pod pritiskom ste, a ona glupača na razglasu vas stalno požuruje. Sedam minuta, pet minuta, tri minuta! Možete li u takvim situacijama zadržati prisebnost? Naravno da ne možete. Tužite ih! Tetku im kapitalističku!

Nakon nekoliko godina prakse, primjetit ćete kako vam tužbe sve bolje idu, a postupno možete prelaziti i na savjetničke usluge. Nemojte svoju krhku psihu opterećivati pitanjima koliko je sve to moralno. Moralno možda i nije, ali zakonito zasigurno jest. Uostalom jednom se živi...

A kad smo već kod morala, tužit ću i Tamaru zato šta mi nije dala. Škrtulja jedna! Da mi je dala, ona baš ništa ne bi izgubila, a ja bih puno toga dobija. E sad, kad nije tila dat, drugačije ćemo razgovarat. Tužit ću je za uskraćivanje pomoći, iznevjerena očekivanja i duševne boli. Najmanje sedamdeset iljada kuna po svakoj stavki. Neš ti Tamara, meni uteć, znaš...

A ko zna, možda se i nagodimo, onako vanparnično jel...