U ovoj ludoj zemlji što je nekad Dalmacijom nazivahu, stvari polako izmiču kontroli. U početku sramežljivo, a posljednjih dan-dva sve glasnije, čuju se razmišljanja kako bi one tri leopardove glave na povijesnom grbu Dalmacije trebalo zamjenit s pingvinima. Nisam siguran koliko je to ozbiljna namjera, a koliko da prostite - spin oliti uvrtnjak, ali nema sumnje da je ona stara navijačka budnica "Bili su bili vrhovi planina" dobila sasvim nove konotacije i ekspandirala u svim mogućim dimenzijama.



Možda zvuči nevjerovatno, ali jedna od prvih nevolja koju je izazvalo snježno nevrijeme bio je prekid pomorskog prometa. Trajekti i katamarani jednostavno se nisu mogli probijati kroz snježne nanose na moru, a tek su se rijetki sjetili ideje onog ludog inženjera brodogradnje koji je svojevremeno propagirao gradnju morskih ralica. Zamislite koliko bi putovanje morem bilo ugodnije kad bi ispred svakog putničkog broda, more izravnavala barem jedna ralica...



U svakom slučaju, kršna i sunčana Dalmacija se u rekordno kratkom roku transformirala u kliniku Schwarzwald. Za sada su najpopularniji odjeli psihijatrija i traumatologija. Broj pacijenata iz minute u minutu rapidno raste, a ja se sve ozirem oko sebe kad ću više ugledat doktora Klausa Brinkmana i njegovoga Udu. Jadna li nam majka ako Udo ne bude na visini zadatka!
Također, ova strašna zima je za domorodačko stanovništvo svojevrstan šok, ne samo u klimatskom već i u kulturnom i sociološkom smislu. Zamislite šašavih ljudi, sad su se nakon četiri dana ludovanja, grudanja, sanjkanja, piciginavanja i invazije snjegovića sjetili da bi netko morao očistiti ovaj prokleti snijeg!? Ma molim te!?



Samo donekle ih mogu opravdati povijesne navade, jer eto, u onim rijetkim prilikama, obično svake prijestupne godine kad bi snježne pahuljice zaista zalepršale nad rivama i pjacama, scenario je bio dobro poznat. Padne u jedanaest, okopni u podne. A sad zamislite čuda, snijeg nikako da ode sam!? Pa to je nečuveno!

Danas, pri povratku s posla, taman u pola kokošjeg batka, uletio mi, sasvim nepozvan na vrata susjed Špiro Pulela.
Imaš li lopatu, pita on, imam naravno kažem ja, pa ajmo onda očistit ulicu od tvoga progona do Bane Bosanca. Ajmo rekoh, i pljucnem ostatke one koščice koja mi se vrzmala između očnjaka i sjekutića.



Pridružio nam se i Frane Bakorica, čak je i Prdac u gaćama u svojoj redovitoj ophodnji ulicom doktora Ante Starčevića vispreno primjetio kako smo se dobro dosjetili. Svekolike izraze podrške uputio nam je i Matko Fjaka opravdavši svoj izostanak akutnim proljevom ali nam je zato poslao u pomoć svog sina Jolu, kršnog momka od kojih dvadeset i pet. Svojski smo se trudili i već za otprilike dvadesetak minuta izlopatali čak dva i po metra ulice. Špiru se već nakon treće karijole srce uzlupalo a Franu je zazvala žena neka samo čas dođe doma. Iša je samo jedan čas, ma se nije više vratija. Mladi Jole je privrnija tri lopate, lino i bezvoljno, isto onako kako dite od čeetiri godine gura blitvu po pjatu. Na koncu je svečano izjavija da mu je bilo puno drago šta nam je moga pomoć ali da on sad mora ić ća.

A di ćeš?
Imam zakazan termin u pet.
Ma di? Nije valjda u likara?
Ma nije u likara falabogu, nego u teretanu.
U teretanu?
Ae!
'Me ocaisinaiduvasvetoga... u teretanu!?

Nisam tija, ali bilo je jače od mene, iz grla mi se monumentalno prolomija krik ka u jelena lopatara za vrime sezone parenja, poletija sam s onom lopatom da ga opizdim po kostima, mulac jedan dabili mulac, on će u ić teretanu dizat utege, činit trbušnjake, puvat se isprid ogledala, a ovde nije sposoban karijolu sniga pribacit. I onda in je bidan gradonačenik kriv!
Pu, bente robijo!