Negdje sam pročitao da će do 2050. godine, više od sedamdeset posto svjetskog stanovništva živjeti u gradovima (umalo sam napisao - u grobljima op.p). Lijepo!

S druge strane, neke učene glave tvrde kako već danas život u gradovima izaziva dijabetes, kratkovidnost i hiperaktivnost. Sasvim logično! Što će ti dalekovidnost kad ti je sve blizu, no usprkos tome što ti je sve na dohvat noge i dostupno, htio-ne htio moraš postati hiperaktivan ako želiš pohvatati sve konce grada u kojemu živiš. Ipak, ljudska vrsta se pokazalo prilično žilavom još od pećinskih vremena pa nema sumnje da će se u slijedećim desetljećima prilagoditi i postati imuna na današnje bolesti. Zasigurno će se pojaviti neke nove, ali o tome ćemo razmišljati - sutra!

Gradovi dakle... U principu, prihvaćam ovu "projekciju" koja kaže da će toliko i toliko ljudi vrlo skoro živjeti u gradovima, no ako iz globalnih sfera fokus premjestimo na ove naše, lokalne obzore, tada i nemamo previše razloga za optimizam. Današnji prsten naseobina oko splitskog megalopolisa, u kojemu živi gotovo sto tisuća ljudi, tek će rijetki optimisti nazivati gradovima. Brojem stanovnika i gustoćom naseljenosti, donekle bi mogli zaslužiti taj status, ali betonizirane periferije i musave aleje bespravnih građevina koje cik-cak hodom poput John Wayna osvajaju nekadašnje vinograde, polja i maslinike, ne djeluju mi kao znamen vremena kojim će se naše generacije moći ponositi. Umjesto urbanizacije sela, mi smo ruralizirali gradove...

Ne, brinite, nemam namjeru dalje filozofirat, ali otprilike ovakve misli su mi se vrzmale po glavi prije par dana dok sam tumarao opustjelim krajevima SD županije, ali ne sad tamo nekim dalekim, nedostupnim planinskim predjelima, uz granicu prema Bosni već svega nekoliko kilometara od mora, točnije rečeno - Kaštelanskog zaljeva. Zapadno od Kozjaka i njegovih stjenovitih litica, planine postaju znatno blaže i nekako zaobljenije pa se postupno pretvaraju u brda a prvo na koje ćemo naići u tom lancu prema Labišnici, Vilaji i Boraji zove se Opor. Nisam siguran za porijeklo ovako oporog imena, onako mi na prvi posluh zunzi čuveni kaštelanski opol, opojno slatko vino, tko zna, možda tu zaista postoji neka tajna veza.

Prijevoj Malačka, omiljeno odredište fažol-planinara bi otprilike mogla predstavljati granicu između Kozjaka i Opora, no mi smo ovoga puta u istraživanje odlučili krenuti iz sasvim drugog smjera, sa zapadne strane, točnije - od Labina Dalmatinskog.



Planinarska staza koja počinje u zaseoku Zovići, dobro je označena i nakon početnog, samo pinkicu napornijeg uspona, slijedi uglavnom "ravna" hodnja bez prevelikih napora. Ovo napominjem zbog mojih prijatelja koji me stalno obasipaju pitanjima - ma daj ima li koja planinarska tura da je blizu i da je u ravno!? E pa dragi moji, evo vam je, na žalost, nema pokretnih stepenica i previše punktova za osvježavanje, ali nadam se da bi ponuđenim mogli biti zadovoljni.

Nakon tri kvarta od ure, lagane šetnje " u ravno" stigli smo pred Botiće, danas potpuno napušteno seoce na padinama Opora, i moram priznat da mi je na prvi pogled djelovalo pomalo nestvarno. Kamene kuće urušenih krovova u tipičnom kršu Dalmatinske zagore, prizor koji je u današnjim vremenima, na žalost, tako čest i uobičajen.





Nemam iluziju da je život ovdje bio lagan, ali opet, čini mi se kao da su još jučer ognjišta bila živa... Masivni kameni blokovi kao da su upili u sebe vesele ojkalice i zvukove "miha", u oronuloj školskoj zgradi još odzvanja dječji smijeh. Raduje nas da je nedavno probijena biciklistička staza kojom se iz Kaštela može doći u selo. Naravno, tu stazu za sada najmanje koriste biciklisti, ali ipak...

I velika seoska gustirna je tu, puna vode...





Na obližnjem brežuljku nalazimo crkvicu posvećenu svetom Anti i groblje uokolo nje...





Jedina živa stvorenja koje smo spazili bili su jedan škanjac koji je kao pravi predator zauzeo visoki položaj...



I jedan maneken crvendać u zimskom izdanju koji je (samo naizgled) spao na niske grane...



Put nas je dalje vodio prema Crnom krugu, najvišem vrhu Opora na kojem je danas "nasađena" antena koja proučava je li ovo mjesto pogodno za buduću vjetroelektranu.



Preko sedla Trećanice, lijepo se vide Stipanska, Krknjaši i Drvenik Veli.



Na Crnom krugu smo i mi napravili krug pa se istim putem vratili do otprilke pet kilometara udaljenog Labina.
Na koncu, da ne bi sve bilo idillično, pobrinuli su se naši "prijatelji" lovci. I ovog su nas puta počastili počasnim plotunima koji su zviždali opako blizu naših ušiju. Zahvalili smo im se na ukazanoj časti. Ipak se radi o ljubiteljima prirode. I životinja nadasve...
Bojim se da je samo pitanje dana kad će neki nadobudni napaljenko sa sačmaricom u rukama strefit nekog planinara. Ufam se u razum...