Nije bila od onih tipova djevojaka za kojima će se muškarci okretati na ulici, širiti im nozdrve i poticati mužjačke strasti. Pažnju sugovornika osvajala bi tek na treći ili četvrti pogled, neprimjetno, iz dubine.
Nježne, gotovo krhke građe, odavala je dojam ranjivosti i nezaštićenosti i zapravo, kao da je uživala svijet oko sebe promatrati u pomalo odmaknutom položaju.

Pokret je bio njezino prirodno stanje. Kretala se kroz prostor urođenom elegancijom, lako i graciozno, kao da pleše, kao da lebdi i premda nije htjela priznati, bila je svjesna toga. Kao – nema ona pojma o čemu pričamo...



Zapravo, dugo sam mislio kako je upravo ona najženstvenije od svih ženskih bića na svijetu dok nisam upoznao njezinog oca.
Otac joj je naravno bio muškarac, visok, dobro očuvan i garažiran šezdesetogodišnjak, tipičan primjerak one sretne kombinacije mediteranskog i dinarskog tipa za kakvima su u danima zarobljenim maglom čeznule dame iz zagrebačkih frizerskih salona.

U svakom slučaju, Irinog oca nikada nisu mogli podbadati da mu kćer kao malo baca na poštara ili inkasatora TV pretplate. Fizička sličnost oca i kćeri bila je gotovo nevjerovatna, ista fizionomija, iste crte lica, ali opet na svoj način specifične. Jednostavno, na muškom licu su isticale muževnost, a na ženskom nježnost. Zanimljivo kako priroda znalački kombinira gene, majstorski kreira i balansira osobine pa na koncu sinovi obično sliče na majke, a kćeri na oca.

Ako je Ira ipak negdje morala povući tu mušku crtu, opet je imala sreće, jer ju je definitivno pronašla u svijetu automobila. Nije lako dokučiti kakve to sile pretvaraju tihe i nenametljive djevojke u prave goropadnice za volanom, ali priznajem da sam ponekad znao besramno koristiti Irine vozačke vještine pogotovo nakon veselica i terevenki kakve su u našem zajedničkom društvu bile veome česte.

Prije nekoliko večeri vraćali smo se iz Spinuta prema gradu i upravo blizu poljudskog stadiona ugledali u mraku blješćeću palicu na kojoj je pisalo – STOP-POLICIJA.

Nakon obaveznog uvoda tipa – molim vas vozačku i prometnu, jeste li nešto pili, znate li koliko ste brzo vozili, policajac je iznenada zavapio:

Ali gospođo! Pa vi niste vezani!?
Oprostite gospodine policajac, ali ja sam, ja sam... trudna!
Trudni ste? Oooooo, pa čestitam!
Hvala hvala, ma znate, liječnik mi je preporučio da se ne vezujem - kao u povjerenju prošapta mrkom organu reda.
A-ha!? Pa što niste dali mužu da vas vozi? - značajno zabaci brk i pogleda prema meni.

Nisam uspio ništa ni zaustiti, a Ira je već imala spreman odgovor.
Muž!? Muž nema vozačku dozvolu, oduzeta mu je na šest mjeseci zbog previše negativnih bodova, a večeras je i malo popio, jako je sretan što će postati otac!

Vidite kako mi je - pogledom dostojnim jednog Bambija molećivo se okrenula prema prometnom policajcu izbivši mu iz ruku i zadnji argument za ispisivanje kazne.

Pa dobro - reče policajac, ali isto pripazite dok vozite.

Čim smo prošli križanje sa Zrinsko-Frankopanskom, vratio mi se dar govora.

Majkemi, ti nisi normalna, ako ide provjeravat podatke, nastradat ćemo zbog lažnog predstavljanja.
Ajde šta se buniš? Kao da ti je loše bit moj muž - vozim te, hvalim te, a iskreno, kad sam shvatila da nisam vezala pojas, protrnula sam, nisam imala previše mogućnosti za izgovor!
Pa dobro, ako sam ti već muž, onda odmah idemo do tvog stana da ispunim bračne dužnosti.
Ha ha, dobar pokušaj, ali dragi moj - nema seksa dok traje trudnoća.
U stvari – možeš mi popravit špinu iznad sudopera, već nekoliko dana nenormalno kapa i nervira me.
Ma oću, ka lud sam ako u ovo doba noći ne popravim neku špinu...



Par dana kasnije, nešto sam se vrzmao po gradu, i obavivši sve posliće odlučio sam negdje otići na kavu. Međutim, solo kava mi se i nije učinila najboljom opcijom pa sam iskoristio jokera "zovi" i to koga drugog nego moju nesuđenu suprugu.

Halo, jel ti gužva?
Nije nešto.
Oćemo na kavu?
Pa i mogli bi!
Kad si slobodna?
Za marendu.
Onda u Žbirca, deset i po?
Dogovoreno!

Pet minuta prije dogovorenog termina došao sam, ali ne u Žbirca nego u Prvoboraca, ispred zgrade u kojoj je radila i odlučio je pričekati. No, nisam htio da me vidi pa sam se skrio u knjižaru s druge strane ulice, zaustavio se ispred rotirajućih polica s knjigama i navodno jako zainteresirano prelistavao nove naslove u ponudi, a zapravo pogledavao prema njezinom ulazu. Točno u 10 i 28 izašla je iz zgrade, fino dotjerana, u profesionalnom kostimiću i odmjerenim koracima krenula prema Bačvicama. Čim sam primjetio da je zamakla iza ugla poslao sam joj poruku - Kasnim pet minuta. Naruči za mene jednu veliku s mlijekom.

Potom sam se poput švercera ušuljao kroz portu njezine firme, uljudno pozdravio stražara kao da sam svaki dan tu i u hodniku na prvom katu upitao jednu napirlitanu gospođu - molim vas, treba mi Ira Belamarić.

A-ha - soba broj 21.
Odlično, pomislih u sebi, popeo sam se još jedan kat i dvaput pokucao na vrata na kojima je uz Irino bilo ispisano još nekoliko imena sa onim neophodnim titulama prof. mr. sc, viši stručni savjetnik bla bla.
Naprijeeeed!
U povećoj prostoriji kikotale su se tri gospođe i jedan nešto mlađi muškarac, očito sam ih prekinuo u jako žustroj raspravi

Dobar dan
Dobar dan, izvolite...
Je li Ira tu?
Ira? Upravo je otišla, ma nema ni pet minuta, morala je hitno na teren.
Na teren?
A-ha! Ali vratit će se za pola sata. Hoćete li je pričekati?
A ne ne, samo recite da sam je tražio.
Dobro, reći ćemo joj. A vi ste?
Njezin muž!

Čim sam izgovorio te dvije fatalne riječi, tri više stručne savjetnice ostale su zabezeknute, širom razjapljenih usta, a mlađi kolega problijedio je ko krpa nervozno se uhvativši za čvor kravate.

Iskreno, poželio sam barem još par trenutaka uživati gledajući izraze njihovih lica, ali sam ipak napustio mjesto zločina i hitro se uputio prema Žbircu u kojem me čekala Ira i još topla kava - naravno velika s mlijekom.
Suncem okupane Bačvice svjetlucale su na jesenskom suncu, piciginaši su se zagrijavali za još jedan ljuti boj, a mlade mame upicanjene po posljednjoj modi, pomno su pratile svoje mališane dok su se igrali u pijesku.
Naravno, nisam joj rekao gdje sam bio, razgovarali smo o sasvim drugim stvarima, planovima za predstojeći vikend i tako,

Iskreno, jedva sam čekao njezin povratak na posao tako da i nisam bio nešto posebno pričljiv.

Mogao sam samo zamišljati scenu s kolegicama kad se vratila u svoj ured.

Nešto kasnije, bio sam jako zadovoljan nakon što sam dobio SMS poruku znakovitog sadržaja - BUDALO!