Premda bi se iz mog sadašnjeg tjelesnog (ob)lika u kojemu svakom dana u svakom pogledu sve više napredujem do konačnog cilja - a to je figura sredovječnog mužjaka sredozemne medvjedice - teško moglo zaključiti, morat ćete mi vjerovati na riječ ako vam kažem da sam se nekada davno, veoma davno, još u prošlom tisućljeću, intenzivno bavio sportom. Istina, ne na nekoj vrhunskoj razini, ali sve u svemu, kad zbrojm moju nogometnu, jedriličarsku i rukometnu karijeru, sve to dignem na kub i pomnožim sa PI - paaaa, mogu reći da i nisam bio totalna truba... Više onako - trombon...

Eh sad, svjestan sam kako u ovim novim vremenima kad mi je od svih sportova s loptom, ostao samo loptasti trbuh, svaka moja priča na ovu temu može izgledati kao bajka, ali zapravo, na ovu me temu potaknuo jedan tužan prilog kojeg sam maločas gledao na televiziji.

Iako je mnogo godina prošlo, često se znam prisjetiti svoje "vrlo posljednje" rukometne utakmice, u lipnju osamdeset osme, koju smo odigrali ni manje ni više nego protiv tadašnje reprezentacije Jugoslavije.
Naime, upravo su se tih dana, uoči olimpijade u Seulu, u mome Trogiru pripremali najbolji rukometaši skupljeni od Vardara pa do Triglava pa smo i mi provincijski klipani oćutili dašak tog zvjezdanog praha jer smo više puta trenirali s našim idolima, čak i odigrali zajedno nekoliko utakmica.

To je bila generacija u kojoj su igrali Zlatan Saračević, Irfan Smajlagić, Iztok Puc, Veselin Vujović, Zlatko Portner, branili su Bašić, Velić i Pušnik, ma šta da vam kažem, bila je to jedna atomska reprezentacija koja je ipak u Seulu doživjela fijasko, osvojivši tek brončanu medalju, eh da... Svi su očekivali, ne samo jednu, nego barem dvije zlatne medalje, onako iz cuga..

Uglavnom, prije njihovog odlaska za Koreju, odigrali smo jednu "svečanu" prijateljsku utakmicu i trener mi je dao zadatak da čuvam Iztoka Puca. Zaustavi ga kako god znaš - rekao mi je dok sam ulazio u igru...

A-ha... Zaustaviti Iztoka kad se digne sa lijevog vanjskog, m'da stari moj, kako da ne, to je više spadalo u domenu naučne fantastike nego li u sport, jednostavno - imao si osjećaj kao da nadzvučni mlažnjak leti iznad tebe. Istina, Iztok je bio za glavu viši od mene i neusporedivo snažniji, mogao sam mu parirati samo svojom brzinom, ali zajebi sve to... ne možeš mu ništa, ma niti stavit soli na rep ... Iako znaš šta će napravit, napravit će fintu livo, trznit ramenom, prominit stranu, skočit će do stropa dvorane i pitat golmana "a di oćeš..."

I točno se sićam šta mi je nakon pet-šest napada u kojima me izvoza ko malog majmuna prošlo kroz glavu - čoviče, šta ti uopće radiš tu... Okani se ćorava posla, obisi patike o brokvu dvanajsticu i pođi lovit rake na Pantan...

Bez zafrkancije, Iztok Puc mi je "uništio" karijeru, okej, možda je bolje reći - postavio stvari na svoje mjesto... Kao misliš - dobar si, tu se nešto junačiš u trećerazrednim l(j)igama, a onda ti dođe jedan Iztok sa zapada i napuca te u plus minus beskonačnost...
A ja sam opet neki zajeban tip i ravnam se po onome - ako u nečemu ne možeš bit najbolji - kupi prnje i ajde ća!

I evo, sad maloprije čujem da se Iztok Puc, legendarni igrač, jedan od najboljih rukometaša svih vremena sa ovih naših prostora, ovjenčan slavom, zlatom i lovorovim vijencima u nekoj bolnici na dalekoj Floridi bori za svoj život i to s vrlo neizvjesnim ishodom...

Ma daaaaj, to mora da je greška, legende ne mogu tek tako ostati prikovane za krevet, ne, ma nije moguće, ne želim vjerovati, božemili, Iztok je "moj", moja generacija, šezdeset i šesta, pa ne može to tako, tek smo počeli živjeti...

U ovakvim trenucima obično ti ništa pametno ne dolazi na pamet, uspiješ tek preko usana prevalit neku tešku psovku, grubu beštimju, od nemoći, od ne znam... Lako je neke stvari shvatit, ma je puno teže - prihvatit...

Iztoče, generacijo, oprostit ću ti sve, čak i to šta si mi "uništija" karijeru, ali molim te, ovu utakmicu moraš odigrat onako kako samo ti znaš...
Ajde, daj još jednom onu tvoju fintu ka da ćeš livo, pa trzaj ramenom, dva koraka desno, pa skok do stropa dvorane i... dok letiš visoko iznad svih, znaš da te nitko ne može zaustavit! Možeš ti to!