Ovaj svijet se mijenja nevjerovatnom brzinom. Koliko god strahovali od arsenala nuklearnog naoružanja u rukama moćnika upitnih intelektualnih dosega, terorističkih prijetnji pomahnitalih zapaljenika ili pak prirodnih kataklizmi, donedavno nismo mogli ni slutiti kako se čitav svijet može okrenuti naopako samo zbog tamo nekakve bezvezne bakterije teško izgovorljivog imena, kreature bez glave i repa, za koju u konačnici uopće ne znaš jeli biljka ili životinja i kakvog uopće smisla ima njezino postojanje na ovoj planeti.



No, upravo zahvaljujući opakoj bakteriji, posljednjih je desetak dana drastično opala prodaja svih vrsta povrća, a kao prvoosumnjičeni na toj listi našao se najobičniji kukumar, koji prezren od široke javnosti i pribijen na stup srama, trenutno proživljava pravu dramu i vodi bitku za goli opstanak. Štoviše, nitko od odvjetničke elite barem za sada nije ponudio pravnu pomoć posrnulom kukumaru, a hoće li se netko javiti, pod velikim je znakom pitanja.



Vidio sam ovih dana seljake uz cestu kako ponosito u svojoj desnici drže prekrasne i vrlo potentne primjerke kukumara, nude ih praktički besplatno, kuneći se u deveto koljeno da su uzgojeni na najprirodniji mogući način, ali džaba, nitko ih ne želi! Grom i pakao!

I ono što je posebno zanimljivo - kao kolateralna žrtva neprincipijelne antikukumarske koalicije, nastradala je ni kriva ni tužna - tikvica. Premda svi znalci tvrde kako uboga tikvica nema nikakvih dodirnih točaka sa zloglasnom bakterijom, i njezina se prodaja približila apsolutnoj nuli i to zamislite čuda - samo zbog toga što frapantno sliči na već spomenutog zločinca kukumara.

Tikvica, kukumar, to su cvita dva
volilo se dvoje mladih ka dva goluba...



No, kako se kaže, u svakom zlu nađe se i ponešto dobroga, pa moja malenkost kao osvjedočeni ljubitelj tikvica ovih dana konačno dolazi na svoje, pršte mi slatke tikvice sa svih strana, može lešo, s malo mladih kumpira i suzom maslinova ulja, ali daleko su mi najdraže pohane, mislim da sam ih do sada pripremio otprilike šesnaest tona. Recept zapravo i ne znam napamet, budući da tikvice najviše volim pripremat instinktivno i nemojte me sad vatat za rič koliko brašna, koliko jaja, a koliko mirodija ide u taj specijalitet.
Uglavnom, obožavam ovo doba godine kad su dani dugi, a noći još ugodno osvježavajuće, a di ćeš većeg gušta kad u samo predvečerje zacvrče zlatno-žute tikvičaste polpetice u rođendanskoj keramičkoj tavi pa se uz sve to nareže fregula dobrog sira i filet slanog inćuna, a fino rashlađena plemenita kapljica klizi niz nepce ljupko i glatko kao nekad Katarina Witt...