Kad me strefe snoviđenja tipa "šta bi bilo kad bi bilo", a to je u posljednje vrijeme sve češće, tada obično zamišljam kako bi dobro izgledalo imati neku starinsku kućicu daleko od civilizacije, najbolje na nekom otoku, na "pogled i po" udaljenom od najbližeg kopna i tamo se fino baviti maslinama, mendulama, vinogradima, uzgajati u svome vrtu domaći kupus, blitvu i raštiku, u dubokom miru filozofirati o smislu svega postojećeg i tako ugodno relaksiran navečer u svoju bilježnicu zapisivati mudre misli. Struju bi dobivao iz solarnih panela i vjetrogeneratora, vodu kišnicu iz gustirne, a normalno da bi uz mene trebala biti neka djeva bajna, vedrog lica i slobodnog duha koja bi me povremeno posjećivala, čisto onako da imam s kime razmjeniti dvije-tri hm... riječi...

M'da, tek na drugi ili treći balun pomislim kako bi vjerojatno bila prava muka održavati nekoliko kilometara makadamskog puta do prvog susjeda, koji bi se nakon svake jače kiše pretvarao u vododerinu (na put mislim, ne na susjeda op.p) i na koncu, kako bi duge zimske noći u takvoj atmosferi mogle biti garnirane priličnom količinom samotne nelagode, čak i blage jeze.

Pa onda baš i ne izgleda totalicus blesavo kad sav taj pilot-projekt zdravog načina života daleko od buke, strke, prašine i kartušine, odradiš u trenutno besposlenom kutku svoga primozga pa se naposljetku dosjetiš kako se barem dijelić romantičnih predodžbi može ostvariti i na znatno jednostavniji način.



Recimo, trajektom do prvog Brača i supetarske rive na kojoj te dočekuju prijatelji da bi zatim svi zajedno na konjima i mazgama dakako, odjahali još desetak kilometara dalje u samo srce otoka, tamo gdje su nekada živjeli pustinjaci-glagoljaši, proučavali zvijezde, vrcali med, pretakali vino i bavili se s još mnogo produhovljenih stvari.

A Brač kao Brač, onako velik, zdepast i krupan, pomalo nalik na buldoga koji čuva Split od tih silnih grabežljivih nemani s juga, primio nas je još jednom u svoje okrilje s puno obzira i malo, tek neznatno otškrinuo poklopac škrinje u kojoj se čuvaju vjekovne tajne.

Nakon što smo mazge 21.stoljeća ostavili na odmorištu da se napoje i odmore, spustili smo se kroz klanac koji naizgled nezainteresirano vijuga prema moru zajedno s jutarnjom burom koja poput rijeke teče istim smjerom.



U šipražju pored staze skrivaju se ovčice s jančićima, oprezne i nepovjerljive prema čudnim svatovima koji ničim izazvani bauljaju otočkim prostranstvima.





U ovo doba godine otok je najbujniji i najzeleniji što je svakako ugodno za oko dok s druge strane sustav uho-grlo-nos baš i nije previše oduševljen visokom koncentracijom peluda u zraku. No, svo zlo s time, meni je ionako na ovakvim lutanjima najdraže kad hodam već dobro poznatim stazama i prepoznajem po sjećanju kad će krenuti malo lijevo ili desno i otvoriti upravo "onaj" pogled za kojeg već unaprijed znam da će me ostaviti bez daha.







Nisam siguran koliko su sredinom XVI stoljeća, u vrijeme kad su poljički glagoljaši stigli u ovaj kraj, dobro funkcionirale općinske službe za izdavanje građevinskih dozvola i je li možda studija utjecaja na okoliš bila izvedena onako prijateljski, ispod ruke, uz pečenu janjetinu i bukaru crnog vina, ali evo iz današnje perspektive izgleda gotovo nevjerovatno koliko je taj naš srednjevjekovni čovjek imao estetskog smisla koji se na najbolji način udružio sa stoljetnom tradicijom bračkog graditeljstva da bi pod liticom Ljubitovice mogao nastati jedan, za to vrijeme zaista monumentalan sklop građevina savršeno uklopljenih u prirodni okoliš.

Nabasati izvan turističke sezone u ovaj kraj i očekivati da će muzejska zbirka biti otvorena za posjetitelje, priča je samo za teške naivce. Natpis na ulaznim vratima, lijepo nam je objasnio kako su u tijeku građevinski radovi, a znajući kako se takvi zahvati kod nas obavljaju mirno, staloženo i nadasve temeljito, nije nam se dalo potezati konopac zvona jer sam siguran da bi se zbog iznenadnog šoka koji bi osupnuo građevinare, radovi vjerojatno otegli do kasne jeseni.



Stoga smo bez puno razočaranja produžili naše pješačenje još par kilometara prema moru, kroz danas neprepoznatljive vinograde i maslinike obrasle u borovu šumu sve do uvale Blace u kojoj nas je omamio miris čistog mora.





Napojeni takvom energijom, nije nam bilo previše teško vratiti se istim putem natrag, pogotovo što smo bili svjesni da nas nakon dobro odrađenih kvalifikacija očekuje siguran ulazak u glavni turnir.





A glavni turnir i zapravo istinski razlog zašto smo uopće danas došli na Brač, održao se u jednoj pitoresknoj konobi u Donjem Humcu. Zahtjevni višeboj s otočkim specijalitetima odradili smo u suverenom stilu. Istina, možda je i pomalo nekusno u ovim vremenima gospodarske, moralne i ine krize busati se u trbuj gastronimskim postignućima, uostalom sad kad malo bolje razmislim, sve mi je nekako ostalo u magli, jedino se donekle sjećam palačinki sa skutom, ali nemojte me sad hvatati za riječ.

Osobno sam bio vrlo zadovoljan pruženom igrom u kojoj me nije mogao omesti čak ni jedan bizon-poduzetnik za susjednim stolom. Osebujnog izgleda, razigrane kosice u formi fudbalerke, rumenih obrazina i u pratnji zblajhane kokice u miniću do pičića, glasno je pričao o svojim poduzetničkim pothvatima diljem županije i onako usput komentirao aktualnu političku situaciju u zemlji koju bi on riješio po krakom postupku. Bizon je osvajao svojom elokventnošću i šarmom, a posebno modnim detaljima među kojima se isticao odeblji okolovratni lanac od zlata vjerojatno vrijedniji od sve moje pokretne i nepokretne imovine.

Preko tog lanca na kojeg bi se komodno moglo objesiti i sidro škverskog tankera, bizon je nehajno prebacio babarin da ne bi kojim slučajem uprljao skupocjenu crnu košulju diskretno protkanu zmajevim uzorkom.

Svoj maestralni nastup, bizon je zaključio spontanim i veselim podrigivanjem u ritmu Radetzky marša, a desilo se i još nekoliko zanimljivih detalja kojih je ipak bolje ne iznositi ovako javno jer bi me netko od čitatelja mogao optužiti kako širim antipoduzetničku klimu.

Sva sreća što je ovaj primjerak bizona bio jedini kojeg smo pronašli na bračkoj visoravni, jer kad se ovakvi tipovi nađu udruženi u krdu, stampedo je gotovo neizbježan.

Eh, i ja se baš nešto kasnije mislim da bezveze tražim mir i osamu za pisanje.
Ma dajte, o čemu bih pisao u takvom savršenom miru – o pjevu ptica i pupanju jorgovana?
Ljudi su ipak najbolji izvor inspiracije.
Taman bili i bizoni.