Suvremeni čovjek „homo sjedalikus“ živi u stalnoj jurnjavi za nečim novim i „kao“ zanimljivim, ali u isto vrijeme osjeća poriv da se vrati prirodi, svome iskonu, da se vrati svijetu koji će mu pomoći obnoviti svoja zakržljala osjetila, da u boji i obliku oblaka može osjetiti hoće li kiša ili sunce, da može prepoznati biljke i životinje koje je do tada viđao samo na slikama i konačno, da u tom prirodnom okruženju spozna neku novu dimenziju sebe samog.



Srećom nije taj moderan svijet tako surov da nam ne bi podario neke stvarčice koje nam pomažu da ljepotu prirode i svega onog lijepog doživljenog u planinama ovjekovječimo putem foto aparata. Nakon svega, kad se vratimo svojim domovima puni „zdravog“ umora, ostaju slike u našim sjećanjima, ali i u bezbrojnim kombinacijama milijuna točkica na ekranu ili fotografskom papiru.



U susretu čovjeka i planine, u tom mikroskopski sitnom djeliću sekunde dok se ne zatvori blenda foto aparata nastaje prava čarolija, nastaje uspomena na jedan trenutak, gotovo beznačajan za planinu koja će, barem nam se tako čini, vječno stajati tu, ali i te kako jedinstven i poseban za čovjeka.

Stoga su i ove fotografije tek trenutak otrgnut od vječnosti, trag u beskraju, naš mali doprinos ljepoti svijeta u kojem živimo, ali isto tako i inspiracija nama samima i našim prijateljima da još jednom krenemo istim ili nekim novim stazama.

Papirić sa ovim, već pomalo zaboravljenim tekstom kojeg sam napisao povodom prošlogodišnje izložbe planinarske fotografije, jučer mi je sasvim slučajno ispao iz blokića u kojem obično nažvrljam razne nebulozne rečenice kao i eventualne bljeskove koji mi tu i tamo prozuje kroz glavu. Ništa, ostavimo za sada bljeskove po strani, naposljetku, tko zna što je na ovom svijetu slučajno a što ne, ali eto, možda baš danas kad obilježavamo Svjetski dan zdravlja ne bi bilo loše besramno iskoristiti ustupljeni blogerski prostor pa objaviti bombastični reklamu – MOSOR – vaše najbolje zdravstveno osiguranje!

Naravno, ovisno o mjestu stanovanja i osobnim afinitetima, možete moj "MOSOR" zamjeniti s nekom drugom planinom, dolinom, jezerom ili morem, ja se uopće neću ljutiti.



A meni je na Mosoru ove nedjelje bilo baš nekako neobično lijepo, i sve te staze tako dobro poznate, obasjane travanjskim suncem kao da su dobile neki novi sjaj, kao da su nakon dugih zimskih mjeseci jedva dočekale pokazati kolekciju proljeće-ljeto 2011.







Zaplesali smo još jednom mosorskim skalinadama, netko sa stilom, netko baš i ne, ali na tom putu na kojem se i penje i pada, stil možda i nije najvažnija stvar na svijetu.

Važan je samo onaj osjećaj koji te potpuno ispuni na povratku "u civilizaciju" dok sa svojim prijateljima ispijaš zasluženo piće na terasi uz obalu mora pa se onako kao nehotice još jednom okreneš prema sivkasto-plavim vrhovima planine i pun unutarnjeg zadovoljstva kažeš samom sebi – lipo je...