Jutra su mi oduvijek bila draža od večeri. Nisam noćni tip. Mrak nije moje prirodno stanje.
Mrak mi je dobar jedino zato da bi znao cijeniti ne-mrak.

Novogodišnje jutro je posebno lijepo. Ma vidi mene, novogodišnje jutro je posebno lijepo bla bla, poala pjesnika nadobudnog, općenito zna li itko kako izgleda novogodišnje jutro? U to doba obično svi dronjaju, ispuštaju čudne zvukove dok izmučeni želuci pokušavaju reciklirat sva ona čuda koja smo utrpali u sebe tokom prethodne noći.
No dobro, novogodišnje jutro ne bi bilo tako posebno da nema taj nekakav vremenski odmak pa je recimo početak Novogodišnjeg koncerta u Beču u jednajast i kvarat, mogli bi reć - cik zore!



Dakle, vozio sam jučer u takvo raaaaano novogodišnje jutro (čitaj oko podne i po) prema Splitu baš onako lagašno, paćifiko, u trećoj, šezdeset i pet u prosjeku... Prazna cesta, ispred mene neki bijeli Fiat Uno, iz suprotnog smjera tek poneki zakašnjeli noćni putnici s velikim podočnjacima.

U nekom trenutku, vozač bijelog Una mi mahne u retrovizor. Pa još jednom. I opet... Zašto maše? Je li mi ovo netko poznat, možda mi se javlja? Nemoguće... ne poznam nikoga s bijelim Unom... nepoznata mi je registracija... Možda su mi upaljena duga svitla? Ma nisu...

Na stražnjem sjedištu izviruje dječja sjedalica, neki bebač u njoj maše ručicama. Maše vozač, maše bebač, sve u istom ritmu, ooo pa to oni slušaju neku muziku u autu hahaha, a ja deset metara iza njih uredno raščlambiram i umišljam da oni to meni nešto jel... Sigurno pahuljice padajte meke i guste, na široke ceste i stazice puste...

Skrenuli su s magistrale nakon pumpe i monstr-Mamuta doli prema Kaštel Lukšiću. Raspjevani mladi tata i vesela curica od kojih dvi i po-tri godinice u svojoj foteljici. Smiju se i pivaju, svakome osmijeh od uha do uha, iz autića odzvanja čista, nepatvorena radost... Prizor gotovo nestvaran u ovo obično sivo mamurno jutro. Oni idu svojim putem, ja nastavljam dalje prema Splitu s osmijehom na licu, u mislima sa super-tatom i malom nasmijanom pjevačicom.



I tren kasnije, baš se mislim, kad mi u auto-magazinima počnju spominjat kilovate snage, brzine, ventile, ubrizgavanja, putna računala, pasivnu sigurnost, aktivni ovjes, sva ta silna čuda...

A ne znaju oni da je taj mali, neugledni, dvadesetak godina star bijeli Fiat Uno, tog novogodišnjeg jutra bio najljepši auto na čitavom svijetu!