Normalni ljudi slave svoje rođendane u barovima, restoranima, objektima društvene prehrane, igraonicama za odrasle, šoping centrima ili krajnjem slučaju - na vrtnim i kućnim zabavama. Ipak, moram priznat da se baš i ne volim družit s normalnim ljudima, ne znam zašto, ali ne snalazim se najbolje u situacijama kad normalno odjeveni normalni ljudi normalno pričaju o normalnim temama, jednostavno - pogubim dublji smisao u toj i takvoj normali.

Stoga sam s iznimnom dozom oduševljenja primio prijedlog mojih prijatelja da rođendansku zabavu održimo na nenormalno visokom nivou - otprilike tisuću metara nad morem, u kamenoj pustinji istočnog Mosora, u planinarskoj kućici na Trpošnjiku, bez struje i blagodati civilizacije, ali pored izvora žive vode na kamen studencu gdje je svojedobno Mare svoju tajnu povjerila zdencu.
Ili Nijemcu, ne sjećam se više...

Kad smo već kod naše nenormalnosti, samo još da dodam da ovoga puta nismo slavili jedan rođendan, već čak dva i plus svega toga imali smo razloga za još jedno slavlje - diplomu naše Ane.
Pri svemu tome, uopće se nismo uzbuđivali zbog činjenice da u posljednjim danim studenog slavimo rođendane dvoma Bikovima rođenima naravno u - svibnju!

Sukladno pozitivnim propisima i člancima Zakona o obilježavanju državnih i vjerskih blagdana nigdje se izrijekom ne spominje u kojem je vremenskom roku poželjno slaviti rođendane. Uostalom, koga ima šta smetat ako si rođen osamnajst petoga, a sve to proslavit dvajstisedam jedanajstoga, nu!

I tako, odredili mi mjesto i vrijeme radnje. Do Trpošnjika se može doći vrlo lagano, pješice s noge na nogu, otprilike sedam kilometara hoda prosječnog nagiba terena deset posto. Otprilike dva sata uspona za one u dobroj kondiciji. Pisofkejk.

Međutim, sedam dana prije proslave, prognoza nam je bila loša.
Četiri dana prije proslave, prognoza nam je bila očajna.
Dva dana prije proslave, prognoza nam je bila katastrofalna.

Kako su se na meteorološkim kartama gomilali oblaci, kišne kapi, munje i sto drugih đavli, tako se obrnuto proporcionalno smanjivao broj uzvanika.

Kao, ne bi oni odmah odustajali oni su svakako «za», ali bi onako usput zapitkivali:
- Ima li gori zahoda?
- Ima li gori tople vode?
- Ima li gori kreveta?
- Ima li gori sniga?

Odgovori su stizali promptnom brzinom.
Zahoda ima koliko ti duša želi - privatnost osigurana, odabereš grm ili škrapu po vlastitom nahođenju i uživaš!
U toplu vodu se pretvori sve ono što sam zgriješ na špakeru.
Kreveti u planinskom skloništu - ihhhh, pa zar treba nešto posebno napominjat o njihovoj udobnosti!?
Snig? Nema sniga, ali ako baš inzistirate - sredit ćemo i to!



Nakon takvog uvida, mnogi naši drugovi nisu mogli skriti svoje oduševljenje:

- Boli me pupak i trza mi desni kapak, nadam se da ću se oporavit do subote.
- Moram zamolit svekrvu da mi pričuva dicu! (Dica inače imaju 18 i 20 godina...)
- Ako vikend padne u subotu, onda neću moć...

Sve u svemu, iskazali smo puno razumijevanje za naše oboljele planinare, čak smo im nudili pomoć i skrb za teže pogođene, potezali veze na Firulama i Hitnoj zlu ne trebalo, ali strašna epidemija pokazala je svoje zube tako da se na koncu okupilo nas devetoro hrabrih.

!?
Kako nam je bilo?
Ma znate šta, možda mi je bolje ništa ne spominjat jer će ljudi pomislit da ja to malo preuveličavam.

Pa tako neću govorit da smo stotinjak kila spize, kruva, kolača, žestice, pive, vina, šampanjca potegli uzbrdo takvom lakoćom kao da nosimo poliuretansku pjenu u svojim ruksacima!



Nema smisla spominjati kako smo na Trpošnjiku smazali najbolje arambašiće koji su ikada spravljeni u Cetinskoj krajini!



Ne pada mi na pamet otkrivati kockarske tajne koje su nam omogućile da nakon ljutog kartaškog boja u tako zahtjevnoj igri kao što je UNO, svi, ali baš svi postanemo bogatiji za prosječno devet stotina kuna!






Neću ni riječi reći o vatri s komina koja neodoljivo pucketa, toplim i udobnim krevetima s podnim grijanjem, mirisima algi i joda koje nam je donosio lagani vjetrić s mora.





I tako mi nitko neće vjerovati da nam je nakon dva dana života u oblacima prava kišurina počela padati točno u trenutku kad smo se vratili s planine i ušli u naše autiće.





Nešto kasnije, okupljeni u jednom toplom tugarskom kafiću, pijuckamo zasluženo piće i sve se nešto smijuckamo – to već nije slučajno, opet nam se sve posložilo na najbolji mogući način.
Pa... i zaslužili smo!

A naše male tajne – sačuvat ćemo ovoga puta samo za nas