Kako saznajem iz Slobodne Dalmacije, prošle subote na Poljudu, usred jedne izuzetno važne nogometne utakmice, neki je mamlaz s tribine bacio eksplozivni TNT. Eksplozija je bila snažna i vesela, a sam bacač pa i okupljeno društvo, aklamacijom su pozdravili takvo junačko djelo. Mislim što je tu čudno? Momak se samo zaigrao, dao sebi oduška, pružio živi dokaz one teorije koja kaže kako i s malim treba biti zadovoljan pa je svoje oduševljenje zbog bužanja protivničke mreže iskazao na malo eksplozivniji način. Gotovo da bi se takav čin mogao okarakterizirati kao umjetnički performans. Kažu neki stručnjaci kako oko tog događaja ipak ne bi trebalo raditi pompu budući da Boško Buha zasigurno nije imao namjeru srušiti stadion ili nekog ozlijediti. Oh da, pa to je sasvim u skladu s vjekovnim navadama humanoida iz balkanskih gudura koji su sve važne događaje u životu vazda voljeli obilježavati pucanjem, praskanjem i sličnim eksplozivnim proljevima radosti.

Priča još više dobija na težini nakon što sam pročitao intervju s gazdom neke zaštitarske tvrtke koja prije svake utakmice izvršava, kako on kaže - sterilizaciju poljudskog stadiona u kojoj njegovi djelatnici detaljno provjeravaju svaki kutak tribina ne bi li možda otkrili hladno oružje za vruće situacije ili kojekakve eksplozivne naprave. Slično kako se mlijeko pasterizira i sterilizira, tako oni naprave i sa stadionom - uklone bez razmišljanja sve potencijalne sanitarne opasnosti.
Ipak, kakvim se onda čudom baš na svakoj utakmici dogode silne bengalke, petarde i slične eskapade?
Gazda i za to ima objašnjenje.

Kaže kako navijači znaju takve predmete zapakirati u goldune oliti prezervative pa ih strpati u analni otvor i tako ući na stadion.Gotovo je nemoguće, kaže zaštitar, izvršiti kompletnu provjeru svih onih koji dolaze na utakmicu a i ljudi koji to sve provjeravaju se nakon nekog vremena umore ili im padne koncetracija. Očito da pravi znalci s eksplozivom u dupetu upravo tada osjete kako je pravi trenutak za ulazak na stadion!
Dakle, u guzici je stvar!

Hm, pokušavam se staviti u poziciju tog tipa koji u analnom otvoru nosi bengalku ili komad trinitrotrotuola. Mislim, takvo pakiranje u vlastito dupe ipak ne možeš izvršiti bilo gdje, dakle pretpostavljam da oni penetriranje vjerojatno obave još u svojim domovima negdje na Neslanovcu ili Mejašima pa onda ispunjeni divnim osjećajima koračaju ulicom Hrvatske mornarice ili Zrinsko-Frankopanskom ulicom prema Poljudu. Zamislite kakav je to osjećaj kad znate da vam guzica u svakom trenutku može eksplodirati! Ili recimo da netko od takvih navijača tokom hodnje prema stadionu prdne! Pa aktivira bengalku! Poala veselja!

Dobro, čak i da sve prođe bez neželjenih incidenata i da bezbolno proziba kroz sve kontrole na ulazima u stadion, kad i kako on ta čuda uspije izvadit iz guzice?
Mislim ono, navijači su obično zbijeni jedan do dugoga, a sama operacija vađenja eksplozivnih predmeta iz analnog otvora ipak zahtjeva određenu dozu intime, jel'...
Okej, vjerojatno postoji nekakva navijačka solidarnost pa se i to obavi onako u krugu bliskih prijatelja, izvan dosega policijskih kamera.
Ali, što slijedi nakon toga?
Gledate utakmicu, navijate za svoj klub, urlate Daaaaaaaalmatinac sam.... i čekate prvu povoljnu priliku da inkriminirani sadržaj iz svog dupeta zavrljačite na tartan stazu!?
I?
Što onda?
Petarda pukne, bengalka zadimi i ???
Je li ti život bolji?
Je li se osjećaš ushićeno?
Ispunjeno?
Olakšano?

Ne znam, možda se ponekad u životu isplati trpjeti neugodnosti ako time možemo ostvariti neki viši cilj, naravno da nam ne teče uvijek med i mlijeko i u konačnici - bez muke nema nauke, ali baš se pitam, koliko snažna mora biti navijačka vjera da zbog samo jedne detonacije, jednog buma ili dima koji traje sekundu-dvije, možda tri, satima nosite eksploziv u guzici???

A možda je čoviku gušt!?