Koliko god volio sebe uvjeravati da nisam zarobljenik svakodnevnih rituala, tipa duvana na balkonu, male loze ili šljive umjesto pranja zubi, ćakule na hodniku uz automat za kavu i glutensko-praškaste slastice, moram priznati da još uvijek s velikom dozom znatiželje i slatkog iščekivanja otvaram stranicu bloghaera jer koliko god nam govorili kako nas je pojelo vrijeme, koliko god mi sebe veličali ili potcjenjivali, nitko me neće uvjeriti da su portali s bombastičnim naslovima iza kojih obično stoji veliko ništa, "dublji", atraktivniji i zanimljiviji.



Istina, ne idem od bloga do bloga već kliknem na liste koje mi bez problema otvore sve objavljeno u posljednjih dan ili dva, pa tako pogledam većinu od 60-70 fotki koliko ih Garavi sokak objavi u svakom postu, saznajem kakve su novosti kod luckastog profesora iz Rijeke s voajerskim sklonostima, ekstra large Alexxl me redovito oduševljava svojim akrobacijama u kuhinji i za fotoaparatom, da i ne spominjem udarni ešalon blogerica iz čijeg pisanja pametan muškarac može puno toga naučiti.

Naravno, i "zamalo hladna" ekipa nije ništa lošija, naprotiv, a fresh lista je na neki način i najuzbudljivija jer su mogućnosti za ugodna iznenađenja tamo daleko najveća.



Skrolajući prema dolje (UBR (uzgred budi rečeno) - kako se na hrvatskom kaže - skrolanje!?) u dvadesetak minuta saznam sve bitne novine, ali masu puta primjećujem kako ti isti tekstovi i fotografije preko kojih preletim na pomalo sterilnom bijelom ekranu, izgledaju znatno drugačije kad se nađu u prirodnom ozračju matičnog bloga.





Jednostavno, liste su kao javne površine, kao kad sretnemo nekog prijatelja ili znanca na ulici, trgu, šoping centru pa onako s nogu razmjenimo par rečenica tipa di si kako si š'o ima ba...
Tek kad otvorimo nečiji blog, tada zaista ulazimo u svijet autora pa iz naoko nevažnih detalja tipa slikovne pozadine, linkova sa strane, liste prijatelja, komentara i svega ostalog, steknemo potpuniju sliku i odgovor na pitanje "što je pjesnik htio reći".

Svaki blog je u stvari - nečiji dom.
Kuća, stan, podrum ili šufit, veliki mali, prostrani, osunčani, mračni, svejedno, ali u svakom slučaju - dom.
Možemo li zaista reći da nekog dobro poznajemo ako nikad nismo barem malo zavirili u njegov dom. Primjetili raspored predmeta, paučinu u kantunima, obiteljske fotografije, knjige u vitrini, kič figurice na komodi, goblene na zidu, miljetiće na televizoru i sto drugih sitnica koje na najbolji način otkrivaju tko je Đuro, Pero, Mate, Ante, Vesna, Mare, Luce...
MIljetići od pokojne tetke - ah ti su najslađi, jedino me pomalo strah kako ćemo stavljati miljetiće na ove moderne tanke televizore???

Moderna vremena donijela su nam nove običaje, sve manje jedni drugima dolazimo u posjete, sve manje poznajemo domove naših prijatelja, sve se više nalazimo na "neutralnim" terenima, kao to je cool, bez obaveza, bez Bajadere, dvadeset deka kave i buketa cvijeća, bez nekih sitnica koje kažu - drag(a) si mi...

I toliko nas ovaj suludi ritam drobi i melje da zaboravljamo na dodir, osmijeh, stisak ruke, zagrljaj, razmišljamo - kao ima vremena, kao to se podrazumjeva, kao...

I onda nas jednog dana više nema...



Budite svjesni koliko vrijedite, budite svjesni koliko nekome značite, samo - budite.





Ako sam išta naučio nakon ovih, sad već skoro 750 objavljenih crtica, 750 plovidbi blogosferom u boci ili bez nje, to je da se vedrim slikama uvijek mogu rastjerati sivi oblaci...
Ja nisam odustao, nemojte ni vi!