Kad god me neka draga, a ponekad čak i poludraga osoba pozove na rođendan ili na veselicu slične forme i sadržaja, za poklon najčešće odaberem neku knjigu.
Naravno, pri tome uopće ne vodim računa o afinitetima i ukusima samog slavljenika nego obično po policama knjižara tražim neki naslov koji se meni sviđa. Tako je u stvari najbolje, poklonjenoj knjizi se ne gleda u zube, pogotovo kad nakon odmotavanja fjoka i sjajnog celofana usllijedi spontani izraz oduševljenja pa ne čekajući ni časka uljudno zamoliš svog sretnog poklonika da ti obavezno posudi knjigu čim je pročita. Onda ga recimo već za misec dana (misec dana je realni rok) zaskočiš pitanjem - kako ti se sviđa ona knjiga? Ako nešto nevješto promuca u stilu - paaaaa dobra je, znači da svo to vrime nije ni korice otvorija. Onda mu uzvratiš s kontramjerom. Posudiš tu istu knjigu od njega i kasnije mu je ka ono zaboraviš vratit.



Ljudi općenito nerado vraćaju knjige.
Ne znam zašto je to tako.
Gledam na svojim policama masu knjiga za kojih nemam pojma čije su. Isto tako, imam čitavu biblioteku rasutu po vascijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji, čak i šire!
Zanimljivo, ne radi se o tome da baš ono iz dišpeta nekome ne želiš vratit knjigu nego jednostavno - zaboraviš, a vrlo je moguće da se posuđena knjiga s vrimenom tako lipo stopi sa tvojm regalom u primaćoj da zajedno predstavljaju skroz skladnu cijelinu. Ako se nakon nekog vrimena čak i sitiš od koga si posudija Zločin i kaznu, opet ti bude nekako neugodno vratit jer nakon tolikih godina ispadneš skroz nepristojan i bezobrazan. Zato se najbolje i dalje pravit lud, to uvik pomaže.



Međutim, sinoć sam u Bezvezzeti, isprid onog Špara, vidija oglasnu ploču koja me duboko uznemirila, čak i stubokom poljuljala moje stavove kako je knijga najvrijedniji poklon.
Naime, na ploči se kočoperilo, kredom ispisano- KILO KNJIGE - 98.99 kn!?
Nakon početnog šoka, primjetija sam pored inkriminiranog natpisa nemušto aranžiran stol s nabacanim knjigama počevši od dječjih slikovnica preko pileće literature do međimurske kuharice i luksuzno opremljenog atlasa Australije i Oceanije.
Lipo, nema šta, knjiga je kod nas doživjela povijesnu transformaciju i dogurala do statusa telećih koljenica i svinjskih polovica!

Dobar dan, dobar dan, priređujem književnu večeru za otprilike deset ljudi. Molim vas, dajte mi kilo i po beletristike, sedamdeset deka poezije, a vidiš, mogli bi kombinirat i pola kile krimića...
Uzmite gospođo ovaj komad filozofije, nećete falit, virujte mi...
A koliko tu ima?
Ček ček da vidim - baci filozofiju na vagu - ravno tri kila i deset deka!
Uf to mi je puno, možda rađe da uzmem ovaj komad financijskog preporoda...



Uostalom, nisu ni tako davna bila vremena kad su brkati trgovački putnici u pezejcima znali krstarit po školama i poduzećima nudeći stotine naslova, od Dalmatinske kuharice Dike Marjanović-Radice do sabranih djela Nikolaja Tolstoja (13 knjiga - 60 centimetara širine, točna mjera za vaš regal) i to po izuzetno povoljnim uvjetima, preko sindikalnih kredita.

Ipak, glavne zvijezde tih putujućih aranžmana, zasigurno su bile enciklopedije, pogotovo ona opća, kafenksto-crvenkasta, koju se moralo imat pod obavezno, a onda još kako je ko moga, kupija bi tehničku, pomorsku, zdravstvenu, a zgodan je bija i Leksikon.
Enciklopedije su u to vrime bile znak društvenog statusa, znak ugleda familije. Meni se ka ditetu činilo da su u tim debelim knjigama sadržana sva znanja ovoga svita. A-Ćus je bila famozna, D-Helio još bolja, P-Sjo ne moram ni spominjat, a kamo li Ska-Žv!
Istina, nešto kasnije sam shvatija da te mudre knjižurine mogu imat i praktičnu namjenu, recimo kad ti se raspadne Šavrićeva postelja sazdana od vrlo kvalitetne iverice, onda bi livu stranu postelje prdržavala tehnička, a desnu pomorska enciklopedija.

Pa onda, kad sagledaš ovaj problem sa svih strana hm, možda cijena od 98,99 za kilogram svježih knjiga čak i nije tako loša...



P.S: Sorry čitateljstvo, fotke su naravno - off topic, ali i tako ne znam di ću s njima...
A za potakljat postelju su mi pretanke