Kažu da je jedina razlika između dječaka i muškaraca samo u veličini njihovih igračaka. Pa dobro, ako je to jedina razlika, onda nismo loše ni prošli! Zezam se naravno, ali kad smo već kod igračaka za odrasle, moram vam nešto priznat.
A ne neeee, nećemo se tako igrat, eh šta bi sad vi, da javno otvaram svoje škafetine pa da bude opće veselje, ha!?
Zato probajmo ispočetka. Dobro ajde, znam da ću sad neke razočarat, ali jedna od mojih omiljenih virtualnih igračaka je ni manje ni više nego Google Earth.
Dakle, ta moja "vrlo vlastita" GE točka, načičkana je žutim pribadačicama koje mi služe kao podsjetnik u nedjeljnjim jutrima kada se nada mnom nadvije jako teško pitanje - kamo ideš izletniče?



Tako su me ovoga puta želje povele prema Babić jezeru, koje se nalazi u podnožju planine Poštak, pet-šest kilometara istočno od najvišeg vrha, u blizini Ličkog Tiškovca, a zamislite taj Lički Tiškovac se nalazi gotovo na samoj granici sa susjednom i nadasve prijateljskom BeiHa! Ajde recite pošteno, kad ste čuli za Poštak, Tiškovac i Babić jezero? A niste baš nešto puno čuli zadnjih dana, jel'?

E sad, do Babić jezera se može doći na dva načina. Prvi je teži a lakši, a drugi je lakši ali teži!
Kako sad to?
Lipo bome!

Prvi način (ovaj koji je teži a lakši) je ostaviti auto u Otriću pa krenuti pješice kojih desetak kilometara uz obronke Poštaka i nakon dobra dva i po sata živahnog hoda uz malo pameti i puno sreće pronaći slikovito planinsko jezerce. Drugi način je doći autom preko već spomenutog Otrića, Srba, Dugopolja i Kaldrme sve do Tiškovca i propješačiti samo nekoliko stotina metara.

Od prve smo solucije odustali kad smo primjetili da se iznad Poštaka naherilo dosta tmastih oblaka. Bložemili, taj Poštak se uvijek tako naroguši čim iti pomislimo prema njemu! Stoga smo, samo za ovaj put, odabrali plan B!

Da, ali...
Rekao bi Mrgud-štrumf - ja mrzim ALI!

Cestica koja vodi od Srba prema Tiškovcu, prilično je nestašna i visprena. Naime, ona ne zna za granice! Ona bi malo kroz Hrvatsku pa malo kroz Bosnu pa opet vamo pa opet tamo, brate na svakoj krivini bi mijenjala državljanstvo!? Kao logična posljedica te pijane ceste dogodit će vam se da vas na graničnom prijelazu zaustavi dežurni policajac i ljubazno vas izvijesti da ukoliko niste stanovnik niti jednog tih pograničnih seoca ili barem bliski rođak nekog od tih "sretnika", možete ispred rampe napraviti jedan dvostruki aksl! Zakon je takav i šta'š sad! Istina, postoji mogućnost traženja dozvole kod naše policije pa zatim još jedne dozvole kod granične policije Bosne ponosne, ali u svakom slučaju - to mi izgleda komplicirano do bola pa mi se baš i ne mili sudjelovati u takvim "igrama bez granica."

Zato smo zahvalili zaista ljubaznom policajcu i krenuli na ostvarenje plana C!
A plan C kaže da ukoliko već ne možemo do Babić jezera, nitko nam ne brani doći na izvor Une, jer podsjetimo se još jednom - rijeka Una, jedna i jedina, izvire u Hrvatskoj!



Vrelo Une, mjesto je čudesne ljepote, ne samo za zaljubljenike u prirodu, već i za sve one koji pate od fobije napuštanja asfalta. Iz tirkiznog oka dubokog preko dvije stotine metara izvire voda, čista bistra i hladna, izvire tiho, sramežljivo ali već na prvoj sedrenoj barijeri snažno započinje svoju simfoniju, gotovo da u tom okruženju čuješ fanfare kako najavljuju nastup nekog virtuoza.



Slično, kao i kod izvora rijeke Cetine, konačna dubina izvora Une, još uvijek nije utvrđena. Zamislite samo, u vrijeme kada znamo kako izgledaju Jupiterovi mjeseci i Saturnovi prstenovi, još uvijek nismo sposobni odgonetnuti iz kojih nam dubina govori naša Zemlja! Možda je tako čak i bolje, jer saznanje da se nalazite pred nečim tako zagonetnim samo pojačava osjećaj divljenja i strahopoštovanja.







A tko zna, možda upravo zbog toga, u blizini vrela Une rastu biljke divovskih listova. Uhhh, kolika bi se sarma mogla napravit od ovoga!



Opijeni ljepotom i napunjeni novom energijom sad nam nije više bilo ni toliko žao zbog izmjene plana, a da bi se putovanje i nastavilo u istom ritmu, odlučili smo slijediti jedan sramežljivi putokaz uz cestu na kojem je pisalo "Sklop-mlin 10 min."
Malo hip, više hop, idemo vidit kakav je to Sklop!

I zaista, nakon desetak minuta hoda od ceste naišli smo na riječicu Dabašnicu u kanjonu planine Urljaj i pored nje jedan maleni mlin koji je i danas u upotrebi. I ovdje huče slapovi, okruženi zelenilom i gotovo netaknutom prirodom.





Eto vidiš, da mi je netko prije samo nekoliko sati spominjao Dabašnicu, Urljaj, Sklop, ne bi imao blage veze o čemu se radi.

Kad nas je već ovako krenulo, na povratku prema Kninu, još jednom smo odlučili skrenuti s glavne ceste i to zamislite stalno desno (sic), da bi se nekim čudom našli u bukovičkom seocetu zvanom Mokro Polje. Iako smo samo prije nekoliko sati obećali Uni i javno priznali da je jedna i jedina, ipak nismo odoljeli izazovu da barem usput još jednom pozdravimo i Zrmanju (muško, a šta'š...)

A Zrmanja je u svom gornjem toku tako plaha i sramežljiva k'o neka curica iz provincije, pa eto mislim se - zašto je malo ne osokoliti, štipnuti za obraščiće, bući, bući!?



Eh da, do Mokrog Polja ipak nismo došli posve slučajno već opet zbog one moje najdraže igračke na kojoj sam jutros ugledao fotografiju Kegljevića kule. I sad još najbolje da ne otkrijem di je Kegljevića kula!?



Kegljevića kulu u narodu još nazivaju "turskom kućom," a od jedne bakice koju smo sreli usput doznali smo i nekoliko zanimljivih priča vezanih za tu danas oronulu utvrdu koja se nalazi nad kanjonom Zrmanje.

Slijedili smo puteljak koji je vodio uz samu rijeku sve do pred samu utvrdu, ali onda odjednom više nije bilo nikakve prepoznatljive staze koja bi nas odvela pred njezina vrata. Vivkajući kao vivak, pipkajući kao pipak po visokoj travi ne bi li na vrijeme upozorili gmizava stvorenja neka nam barem za ovu priliku dopuste prednost prolaza, stigli smo ubrzo i do same kule.



Kao i uvijek na ovakvim mjestima, zastaneš u tišini, osluškujući samo vjetar i huk vode dolje u kanjonu, gotovo da čuješ glasove nekih davnih ratnika, vladara i njihovih podanika. Naravno, nema prave legende bez neizbježnih djeva bajnih i vila raspletenih kosa. Koliko se ovdje ljubilo i plakalo, živjelo i umiralo, a danas gotovo ništa ne ostade...

Samo kamen i cvijet u kamenu.



I tako, na kraju još jednog slučajnog putovanja i vrludanja stranputicama postanemo bogatiji za mnoga nova saznanja, a razbacane slike povežu se u jedan mozaik uspomena koji ne blijedi tako lako...