Kad smo bili mali, u školi su nas učili da je svibanj najljepši mjesec u godini jer smo upravo u svibnju proslavljali rođendan druga Tita. Za divno čudo, stvari se nisu drastično promjenile čak i onih godina kad smo s radošću i svekolikim ushitom dočekali lučonoše demonkracije budući da se u svibnju mjesecu isto tako slavio i rođendan druga, pardon - gospodina Franje.

No, bez obzira na sve rođendane, imendane i spomendane koji se slave u svibnju, mora se priznati da nam samo srce proljeća uvijek podari šarenilo boja, lepezu mirisa i bogatstvo okusa, a slutnja nadolazećeg ljeta u pravilu donese more uzbuđenja i slatkog iščekivanja.

Stoga bi sasvim logično bilo za očekivati da će u tako prekrasnom rascvjetanom mjesecu naše ulice biti ispunjene sretnim i zadovoljnim ljudima koji vedra lica i puni poleta gledaju prema svijetloj budućnost.

Kad ono, na sve strane samo vidimo musave face, bezvoljna umrtvljena tjelesa koja besciljno bauljaju ko zombiji i to na svim segmentima i stepenicama društva, počevši od ratara i pastira (u frulicu kad zasvira) pa sve do mrgodnih ministara, strogih guvernera i bivših predsjedničkih kandidata koji svako toliko padnu s Marsa i to bez padobrana.

Živimo u zemlji bez optimizma, bez vizije, bez vjere u vlastite snage i šta je najgore, kao da i mi sami mazohistički uživamo u takvom ozračju, upinjemo se iz petnih žila dokazati koliko nam je loše, kao da se ponosimo s time tko će biti izgubljeniji i apatičniji. Grintamo, kukamo, cmizdrimo, arlaučemo da to stvarno više nije humano.



Kako se i ovo moje današnje piskaranje ne bi pretvorilo u bespomoćno lamentiranje i one-way ticket to the crnyak, krajnje je vrime (crying time) da skoknemo na lakše i veselije teme.

A di ćeš lakše i veselije teme od pisme!

Jedna od najvećih zabluda o Dalmatincima sigurno je ona koja mlade i naivne želi uvjeriti kako se mi u večernjim satima spontano okupljamo, a gdje drugo nego u konobama pa onako sotto voce uz dvije srdele i čašu crnog vina pjevamo o moru, kamenu, maslini i lijepoj Mari. Naravno, na tim društvenim događanjima obavezno nosimo mornarske majice, društvo je strogo muško, brkato, složno i ponosito, hijerarhijski određeno jedino tenorima, basima i baritonima.



Danas se ovakve scene jedino još mogu vidit u romantičnim snoviđenjima i traganjima za boljom prošlosti, ali čak i mi sami ponekad naivno volimo povirovat u to. Ka ono, pokazat kako mi poštujemo našu tradiciju, ali se u isto vrime ne želimo odreć ni blagodati modernih vrimena.
Tako uvik odvalim od smija dok gledam klapaške spotove u kojima se majstori pivači obavezno pojavljuju u lipim klasičnim veštitima sa crvenim pojasevima i kapicama kakve su nosili naši stari, ali se istovremeno ni u ludilu ne žele odreć Ray-Ban cvika!? Sve pokušavam zamislit moga pradida Lovru kako bi izgleda s "banušama" kad je u ono vrime devet godin navigava u Kriegsmarine kurbe Auštrije...



Ma vidi, opet sam uteka od teme, šta sam ono uopće tija reć?
A da, pisma je u pitanju..

Ajde priznajte, kad ste zadnji put zapivali u društvu, onako da je došlo od srca, spontano, da je pisma krenula sama od sebe...

Čast izuzecima, ali sve me strah da je spontana pisma sve rijeđa prirodna pojava, ljudi se nekako ustručavaju, pogotovo u šarolikim društvima jer nikad ne mo'š bit siguran šta je kome drago, a šta kome milo, a kad se konačno i nađemo da bi nešto mogli otpivat, dogodi se da Jure ne zna riči, Stipe ne zna note, Ante i tako ne zna ko mu glavu nosi, Boži je slon prdnija u uvo i sve tako bolje od boljega.

A kad smo kod pisme, baš smo se ove subote našli na Biokovu s dragim ljudima iz Daruvara i lipo smo se družili, malo planinarili, a više kužinavali, degustirali naizmjenično slavonske i dalmatinske specijalitete i sve to uz puno smija i veselja. I u nika doba krenila pisma, ali ne ispo' glasa nego više nako hrapavo, cotavo i vanka škvare.

Naravno, glavni krivac za opću dernjavu sam ispa upravo ja, jer ka ono nisam tija dat intonaciju i povest pismu, ali ko će njima inšempjanima objasnit da se ka u svim stvarima na svitu najprije valja malo zagrijat, počet s lakšim melodijama, a ne odma navalit na „Vilo moja!“

Jedina koju smo koliko-toliko uspili otpivat kako triba, bila je „Dok palme njišu grane.“

A ko zna bi li je uopće bija poveja da mi ničim izazvan, nije pa na pamet Đoko Pipištrelo, dobri stari Đoko, rasni trubadur koji je u najboljim danima ima raspon glasa deboto dvi i po oktave, a volija je pivat i svirat gitaru više nego bilo šta na svitu.
U stvari, njegovo pravo ime bilo je Đorđi, ali svi su ga držali za Đoku.

Uglavnom, najdraža Đokina pisma je bila „Dok palme njišu grane.“ Nikad nitko nije sazna zašto, ali ta ga je pisma pogađala ravno u dubinu srca i svakoga, baš svakoga puta bi se rasplaka ka ljuta godina kad bi razvukli priču o beharima, granama, ružama i raskršćima.
Šta je najbolje, on bi i sam već unaprid zna da će se rasplakat, ali ipak, niti jedna fešta nije mogla proć, a da Đoko ne bi poveja „Dok palme njišu grane.“



Čudni smo mi ljudi.
Veselimo se pivajući tužne pisme, ljubav iskazujemo najšporkijim beštimjama, a i kad nam je najbolje u životu, nikad to nećemo priznat i uvik ćemo grintat i brontulat...





A zašto je Đoko bija Pipištrelo?
O tome ćemo neki drugi put...