Podbuhlo izdajničko lice nepoznatog muškarca u jutarnjem ogledalu uokvireno saturnovim prstenovima oko očiju podsjetilo me na cjelonoćni razgovor s njom. Negdje pred zoru je netragom nestala, ali čitave noći mi je nježno šaputala na uho, odlazila pa se vraćala, štipkala me za obraze kako slučajno ne bi posumnjao da je zaista bila tu, da nije izronila iz fantazmagoričnih dubina sna.
O ne brinite ništa, uopće me nije dohvatilo neko posebno romantično raspoloženje, iako zaista moram priznati da sam imao nezaboravno noćno društvo. Na moju veliku žalost, ne igzektli onakvo kakvo sam želio, mekano mazno i podatno, nego ubitačno dosadno, bolno bockavo i perverzno nametljivo. Naime, čitavu noć sam se družio s jednom - komaricom!
O da...

Nešto kasnije tog jutra, na poslu, nikako se nisam uspjevao prisjetiti jedne kobasičaste UNIX naredbe, što u principu ne bi trebala biti posebno zabrinjavajuća stvar, ako izuzmem činjenicu da sam tu istu kobasičastu naredbu upisivao u svoje "prozore" mali milijun puta do sada.
Ponekad mi se učini čak i da sam ovaj blog počeo pisati u trenutku kad sam osjetio da neke stvari zapanjujuće brzo zaboravljam pa računam - eto, barem da se nešto od toga pohrani na relativno sigurno mjesto, dok još bokunić zdrave pameti egzistira između ušiju.

Nogomet je sjajna stvar, rado ga se sjećam!
Kad suvereno zaprašim lijevim krilom pa zarolam protivničkog beka na jednu, a balunom prođem na drugu stranu, dam sebi još malo "fora" pa opandrčim prema protivničkom golmanu, nitko sretniji od mene! Tu akciju godinama dovedeš do savršenstva. Onda prilično naglo počneš biti svjestan da onaj tvoj vlastiti "for", milijun puta već isproban, odjednom više ne stižeš, nego ti balun bezobrazno biži u korner, vanka terena...
Gledaš, gledaš, pa se čudiš!?
Podsvijest ti govori da to možeš, ma kako da ne, naravno da možeš, ali noge nisu više tako hitre.

U stvari, možda je s nogama čak i sve u redu, ali svi tereni na kojima igramo u posljednje vrijeme nekako su ljepljivi, blatnjavi i bljakasto spori, ne razumim šta im je...

Ide vrime.



Nekad se moglo bančit čitavu noć, odspavat uru-dvi pa ujutro opet skočit na noge ka zec, danas svaka čaša vina uriže novu boru ispod očiju.
Nekad se moglo junački nabubat i požnjopat lipih bokuna, satrat portade spize, ništa se ne bi "vatalo".
Danas svaki komad sla'koga od fešte nosim trajno sa sobom, pretežno u okolotrbušnom pojasu.
Ne svojom voljom, naravno.
Svi mi grijesi izlaze na vidilo, ne mogu im nikako uteć.

Ovaj život prokleto brzo prolazi...